Na hrvatskoj obali Jadrana premalo je vezova za brodove. Sudeći prema oglasima i situaciji na terenu, potražnja je daleko veća od ponuđenog kapaciteta, pa se stoga treba dobro snaći, kažu upućeni. Mnogi će kupiti neki stari, oronuli brodić za čak pet tisuća eura, ako s njime kupuju i vez. Zanimljivo je da zakonski vez nitko legalno ne može kupiti, već samo imati pravo korištenja. Naime, vez je dio pomorskog dobra i kao takav ne spada pod privatno vlasništvo, već se samo može govoriti o korištenju veza. No, do korištenja veza nije jednostavno doći, a on se u praksi tretira kao čisto vlasništvo, iako je po slovu zakona – to nezakonito.
Budući da konkretne sankcije izostaju, isplati se baviti iznajmljivanjem vezova. Stoga, kažu naši sugovornici koji žele ostati anonimni, oglasi vrve prodajom vezova. Često čak i prodaja brodica ide zajedno s vezom. Oglasi otkrivaju zanimljivu situaciju na terenu u kojoj se koristi termin da se vez “ustupa”.
“Tražim vez za najam na području Zadra, prednost ima vez u Sukošanu, Bibinju ili Biograd na moru, za brod 8 metara dužine do 500 eura odišnje. Vez bi unajmio za više godina”. “Prodajem vez za brod u Zadru, za kupce s prebivalištem u Zadarskoj županiji. Vez je na odličnoj poziciji, zaštićen od svih vremenskih nepogoda. Struja i voda uključeni”.
Nadalje, vez na mulu u Bibinju, prodaje se za 35.000 kuna s napomenom kako je vez zaštićen od bure i nevera. Vez u lučici Ičići pokraj ACI marine, koji može primiti brod do 6 metara dužine, prodaje se po početnoj cijeni od deset tisuća eura. Potom, vez za brod do 8 metara dužine u mjestu Marina kod Trogira u samom centru mjesta na rivi prodaje se za 37.420 kuna.
Zbog velike potražnje, iznajmljivanje vezova također je na cijeni. Tako jedan Zagrepčanin u Selcu nudi najam veza za barku po cijeni od 5.200 kuna godišnje. Ponuditelj iz Trogira ima čak dva veza, prvi je za barku dužine do 8,5 metara i za njega traži 200 eura mjesečno, a drugi je za barku do 6,5 metara po 150 eura mjesečno. Ustupanje veza u Mrtvom kanalu u centru Rijeke, kažu oglasi, iznosi osam tisuća kuna, pri čemu se nudi i popust na gotovinu.
Pitanje vlasništva, odnosno, korištenja vezova u nas nije jasno riješeno. U mnogim portima po našim mjestima pravo korištenja veza prenosi se s koljena na koljeno, čak je i predmet ostavinskih rasprava tako da u praksi mnogi tretiraju vez kao vlastitu imovinu, iako nitko za niti jedan vez ne može imati vlasnički list. No, to ih ne sprječava da ga prenose s generacije na generaciju.
Ljudi navode različite primjere: nekome će otac prepisati svoj vez, netko drugi će postati suvlasnik barke te tako doći do veza. Neki ljudi godinama u portu drže prastaru brodicu koja se doslovce raspada, samo da ne bi izgubili vez. Bilo je i primjera u kojima vlasnik brodice svoju izvadi iz mora, radi redovitog održavanja, i uslijed mutnih poslova i makinacija izgubi vez. Čim netko ne drži barku duže vrijeme na vezu, susjedi se prošire. U mnogim lučicama postoje liste čekanja, pri čemu je obavezno imati stalno prebivalište u portu (lučici) u kojoj tražite vez.
Da je zakon šupalj i nedorečen, vidljivo je iz aviona. Kao što je vidljivo da su vezovi samo mali dio ukupnih problema na pomorskom dobru. Nezakonito se oglašavaju, nezakonito prodaju, nezakonito iznajmljuju, nezakonito grade, nezakonito se upada na “tuđe” vezove, a sankcije i red izostaju. Iako je pomorsko dobro opće dobro, napominju sugovornici, nitko od inspektora nije jedan dan sjeo i okrenuo brojeve u oglasima, kontaktirao nezakonite prodavatelje veza i razrezao im kazne.
Ukoliko se želi doći do veza, potrebno je imati stalno prebivalište u mjestu koje ima svoj porat, odnosno, zaštićenu lučicu. Tako, primjerice, netko iz Zagreba prijavi prebivalište na otoku ili negdje drugdje na obali ako tamo ima nekretninu ili nekoga tko će ga prijaviti. Sve zbog veza. Nisu rijetkost ni divljaštva. Mnogi su sami operirali po morskom dnu, nasuli nešto betona i zavezali bovu. Neki su bili dovoljno drski (možda i zato što su imali lokalno zaleđe?), pa su sami nasuli divlju rivicu. Nismo čuli da je itko posebno nastradao, kažu naši sugovornici.
Zakonski, pravo na vez imaju svi stanovnici Europske unije, s time da se želi omogućiti da domicilno lokalno stanovništvo lakše može doći do prava na korištenje svog veza i da ima određene prednosti pred ostalima. Međutim, otvara se niz problema, jer često puta osobe, koje smatraju kako su njihova prava na korištenje veza povrijeđena, ne znaju kome se žaliti. Ne znaju tko kontrolira rad lokalnih lučkih uprava, kako se dodjeljuju vezovi i po kojem kriteriju.
Na papiru kontrolu zbivanja na pomorskom dobru provodi više institucija. Upravni nadzor provode ovlašteni državni službenici Ministarstva i Ureda državnih uprava u županijama, a inspekcijski nadzor provode inspektori pomorskog dobra Ministarstva i inspektori lučkih kapetanija. Hrvatska obala duga je oko 1.800 kilometara. Dodamo li otoke, govorimo o 5.800 kilometara obale, s unutarnjim morskim vodama i teritorijalnim morem. To je naše pomorsko dobro i ono obuhvaća ukupnu površinu veću od jedne trećine zemlje. No, kao da tog bogatstva nismo svjesni; naime, izmjene i dopune Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama dogovaraju se već više od deset godina i nijedna vlada nije temeljito riješila to pitanje.
Branko Kundih, naš najveći stručnjak za pomorsko dobro, autor prve monografije o pomorskom dobru i čovjek koji je vodio prva koncesioniranja u Hrvatskoj, vrlo je kritičan prema postojećem stanju. Na svom portalu često piše o ovoj problematici.
“Problemi oko vezova samo su mali segment nesređenog stanja na pomorskom dobru. Ministarstvo mora selektivno procjenjuje različite slučajeve, pa tako jednom primjenjuje Zakon o koncesijama, a drugi put Zakon o pomorskom dobru. Zakoni su neusklađeni, pa ne možemo imati ujednačenu praksu. Nije dobro da je isto Ministarstvo nadležno za vođenje postupaka o koncesijama i granicama pomorskog dobra, a istovremeno i rješava sporove. Još gora situacija je na lokalnoj i regionalnoj razini koja redovno i izvanredno upravlja pomorskim dobrom. Tu je nevjerojatan kadrovski deficit tako da se u pojedinim županijama pomorskim dobrom profesionalno bave po dvije osobe. Posljedica takvog stanja je da su ljudi često zbunjeni, jer ne znaju kome se žaliti. Neki lučki kapetani će im reći da to nije u njihova nadležnost, jer mnogi od toga bježe, a neki će postupiti suprotno. Istovremeno, Državna komisija za kontrolu javne nabave u postupcima davanja koncesija na pomorskom dobru proglasila se nenadležnom. Prebacila je priču na Ministarstvo mora. Usporedbe radi, Hrvatske vode ili Hrvatske šume imaju na stotine zaposlenih, koje brinu o vodama i šumama, a ovdje ukupno imamo nekoliko desetaka ljudi koji se bave pomorskim dobrom”, proziva Kundih.
Što se dodjele vezova tiče, Kundih naglašava da je potrebno zadržati jasne kriterije pri dodjeli vezova za domaće stanovništvo, koje treba imati prednost pred ostalima u segmentu komunalnih vezova. Važna je, kaže, i socijalna komponentu kako bi i lokalni stanovnici slabije platežne moći mogli povoljno ostvariti pravo na vez. U okviru javnih luka potrebno je razlikovati lučko područje u funkciji komunalnog, nautičkog i ribarskog veza od sportskih lučica koje su luke posebne namjene.
“Sportske luke pretvaraju se u svojevrstan supstitut marina i fukcioniraju na komercijalnom principu, te predstavljaju nelojalnu konkurenciju marinama i to je također potrebno riješiti izmjenama postojećih zakonskih odredbi”, navodi Kundih.
U svakom slučaju, kod nas izostaje radikalno kažnjavanje divlje gradnje, bacanje smeća u more, nasipavanja plaža i nelegalnih privezišta. Uz neriješeno pitanje prodaje vezova, kod nas godinama cvjeta još jedna divlja rabota: naplaćivanje bova jahtama. Naime, kada su rive i lučice pune i nema sidrišta, na crno se uzimaju novci od nautičara kojima se ponudi bova – koja je također nelegalna.Nna terenu se može čuti da im noć naplaćuju i po 150 kuna, a da pritom jedrilica ili jahta nema ni struju, ni vodu, ni klasičan zaklon. Bove su, dakako, privezane na betonske blokove, nezakonito bačene na morskom dnu. U atraktivnim jadranskim mjestima i valama svaku večer i do pedesetak jahti usidreno je na “divljim bovama”. Obilazi ih “neki mali na bajbotu”, “pokupi lovu i odnese u općinu”.
No, to je novi nastavak priče o divljaštvu i crnom biznisu na vezovima.
Pozdrav, evo malo mog lošeg iskustva sa vezom za barku.
Moja obitelj ima takav vez na “crno” kojeg smo korisnici od 1980. godine izvadili smo barku van da bi ju uredili, a na naše mjesto se privezao jedan “gospodin”koji nam je htio uzeti vez uz podršku službenog djelatnika lučke kapetanije.
Mi smo dobili kaznu od 3000kn za pevezivanje tuđe barke no nismo stali na tome pisanje prigovora i natezanja od dvije godine da bi se na kraju sve zataškalo i naravno nismo platili kaznu. To je bilo zastrašivanje kako bi prijatelju službenika lučke kapetanije prepustili vez. Žalbama i molbama ministarstvu pomorstva prometa i veza na dotičnog djelatnika nismo ništa postigli. Štite ga premda debelo krši propise i zakone postupajići u ovom slučaju. Trebalo je dignuti privatnu tužbu, ali za to nemam novaca ni vremena. No znajući gdje živimo nikakvo čudo!