U sklopu dvodnevne konferencije “Naša voda?” u ponedjeljak navečer održana je javna tribina u Novinarskom domu u Zagrebu na temu “Tko profitira na vodi u Hrvatskoj?”. Stotinjak okupljenih imalo je prilike čuti zanimljiva izlaganja troje predavača nakon kojih je uslijedila diskusija uz pitanja iz publike.
Tribina je otvorena projekcijom kratkog dokumentarnog filma “Kome treba flaširana voda?”. U filmu je iznesen podatak da 110 litara flaširane vode po stanovniku, koliko se u Hrvatskoj godišnje proda, našu zemlju bogatu pitkom vodom svrstava na neslavno 12. mjesto u svijetu po prodaji flaširane vode. Činjenica da se čak 90 % potreba za pitkom vodom u Hrvatskoj namiruje iz podzemne vode – koja se smatra najkvalitetnijom vodom – govori u prilog činjenici da je potreba za flaširanom vodom stvorena od strane marketinške industrije.
Jedna od posljedica fenomena upotrebe flaširane vode je povećanje količine plastičnog otpada koji čini čak četvrtinu ukupnog otpada u Hrvatskoj. Od ukupne količine plastičnog otpada oko 30 % čini PET-ambalaža. No unatoč devastirajućim posljedicama za okoliš, proizvodnja flaširane vode – a time i plastične ambalaže – i dalje raste. U 2015. godini bilo je 29 aktivnih koncesija za crpljenje vode u Hrvatskoj. Voda je vrlo profitabilan biznis, naglašeno je u filmu. Koncesionari plaćaju nadoknadu od 30 kuna po kubnom metru vode, odnosno 3 lipe po litri vode iz podzemnih izvora. Godišnji prihod industrije flaširane vode procijenjen je na milijardu kuna.
Nakon projekcije filma uslijedile su kratke prezentacije. Tomislav Tomašević iz Instituta za političku ekologiju predstavio je rezultate analize javne politike koncesija za crpljenje vode radi flaširanja i prodaje na tržištu. Rezultati studije pokazuju da čak 70 % flaširane vode u Hrvatskoj proizvodi Jamnica. Tomašević je istakao zanimljivu ilustraciju isplativosti proizvodnje vode kroz podatak da Konzum ima devet puta više prihode od Jamnice, no oba poduzeća ostvaruju skoro jednaku dobit. Zanimljiv je također navedeni podatak da je trošak Jamnice za poslovanje s vodom činio samo 1,49 % ukupnih troškova poduzeća.
Zanimljiv je također podatak o crpljenju takozvane tehnološke vode u Jamnici i drugim poduzećima za koju je koncesijska naknada znantno niža nego u slučaju mineralne vode i košta svega 8-16 lipa po kubnom metru vode. No unatoč razlici u cijeni, tehnološka voda crpi se u praksi iz istih izvora kao i mineralna voda, te se upotrebljava za proizvodnju bezalkoholnih napitaka. Osim visine koncesijske naknade, jedinu razliku čini odredba da se tehnološka voda ne smije prodavati kao mineralna voda. Mnogi proizvođači pribjegavaju za njih najpovoljnijem riješenju da državi plaćaju nadoknadu za tehnološku vodu, a potrošačima prodaju proizvode za koje se tvrdi da su stvoreni na bazi prirodne mineralne vode. Rezultati zanimljivog i relevantnog istraživanja bi za nekoliko tjedana trebali biti predstavljeni u formi publikacije.
Doc. dr. Lidija Runko Luttenberger s Filozofskog fakulteta u Rijeci istakla je na početku izlaganja da je flaširanje vode tema koja nas vodi do nekih širih procesa. Docentica s odsjeka za politehniku naglasila je osjetljivost ekološkog sustava krša koji krije velike zalihe pitke vode, ali i tajnu o tome kako sustav krških voda uopće funkcionira. Ekološki sustav krša mora se stoga sačuvati od pretjerane eksploatacije i poremećaja hidrološkog sustava do kojih dolazi, između ostalog, kroz opterećenja sezonalnog turizma, izgradnju bazena, aqua-parkova i slično. Kriza upravljanja vodom proizlazi iz definiranja vode kao robe koja se prodaje onima koji je mogu platiti zanemarujući socijalni i javno-zdravstveni trošak, upozorila je dr. Runko Luttenberg.
Negativne posljedice flaširanja vode su višestruke, rečeno je u nastavku. Proizvodnjom PET-ambalaže nastaju velike količine stakleničkih plinova, kao i tijekom prijevoza robe, a na kraju ostaju brda plastičnog otpada, istakla je dr. Lidija Runko Luttenberger te se osvrnula na još nekoliko problema i nedostataka flaširanja vode, između ostalog na odnos državnih i lokalnih vlasti prema okolišu. Umjesto da se podržava izgradnja sustava odvodnje koji štede vodu, sufinancira se izgradnja bazena i aqua parkova, te se ne spriječava betonizacija okoliša. Izlaganje je završeno ne pretjerano optimističnom porukom da je teško nekoga uvjeriti u nešto, posebno ako mu zarada ovisi upravo o nerazumijevanu istoga, uz očitu aluziju na predstave o vodi kao neograničenom prirodnom i ekonomskom resursu.
Kao treći sudionik publici se predstavio Dario Juričan, autor zapaženog dokumentarnog filma “Gazda” o poslovnom carstvu Ivice Todorića. Juričan je održao zanimljivo multi-medijalno izlaganje pod naslovom “O Hrvatskoj kreativi”, te približio publici temu flaširanja vode s aspekta marketinga. New York ima odličnu pitku vodu iz izvora u okolici, naglasio je Juričan, no unatoč tome, u mnogim trgovinama i ugostiteljskim objektima moguće je kupiti, odnosno naručiti vodu “Jana”. Pubici je Juričan predstavio slabo poznati projekt “Jana Skinny Water” koja je u televizijskoj reklami za američko tržište opisana kao “poboljšana voda” koja potiče mršavljenje. No američko tržište nije prepoznalo proizvod i kompanija se vratila na “artešku vodu” kakva se prodaje i u Hrvatskoj.
U komentarima pubike postavljeno je između ostalog i pitanje zašto se u studentskim menzama prodaje mađarska voda Akvia. Jedan komentator iznio je ideju da bi troškove recikliranja plastike i sanacije okoliša trebalo prebaciti na proizvođače. Sasvim je sigurno da zaštita okoliša nije prioritet proizvođača, te da treba ići u smjeru zakonskih rješenja koja bi destimulirala proizvodnju i upotrebu PET-ambalaže. Stupanj prioritetnosti ovog problema za nosioce zakonodavne i izvršne vlasti uvelike će ovisti o društvenoj i medijskoj podršci ovakvim temama i inicijativama. Stoga valja čestitati organizatorima tribine i konferencije, te poželjeti što više ovakvih događanja i ubuduće.