U dvorani zagrebačkog muzeja Mimara prošlog vikenda održana je međunarodna konferencija pod naslovom “Rat, revolucija i sjećanje: Poratni spomenici u post-komunističkoj Europi”. Dvadesetak izlagača iz Hrvatske i inozemstva predstavilo je svoja istraživanja iz različitih perspektiva, te ukazalo na kompleksnost i zanimljivost ove teme.
_
Dvodnevnu konferenciju organizirali su zagrebačka udruga SF:ius usmjerena na “zanimljive neispričane priče”, te ICOMOS Croatia, stručna udruga koja se bavi promicanjem kulturne baštine. Organizatori su bili iznenađeni velikim brojem pristiglih prijava izlagača, te istakli da s obzirom na zanimljivost predloženih tema nije bilo jednostavno napraviti selekciju kandidata. Nazočna publika imala je prilike čuti vrlo zanimljiva izlaganja, u pravilu popraćena bogatim vizualnim prezentacijama i popratnim diskusijama.
Konferencija je potvrdila da problematika spomenika sovjetskim i/ili partizanskim borcima u svim post-socijalističkim društvima otvara slična pitanja i prijepore. Da li zadržati spomenike osloboditeljima od fašizma ili ih ukloniti kao simbole autoritarnog komunističkog poretka pitanje je koje je rezultiralo različitim postupcima širom Europe. Spomenike se rušilo, premještalo na vojna groblja, prepuštalo propadanju, obnavljalo ili pak resemantiziralo uklanjenjem simbola i dodavanjem novih. Odnos prema prošlosti i njenim simbolima predstavlja ogledalo sadašnjosti. No kako je istaknuto od strane više sugovornika, teško je govoriti o jasnom modelu odnosa prema ovoj vrsti spomeničke baštini čak i u slučaju jednog grada, a kamoli države. Stanje na terenu puno je češće rezultat djelovanja pojedinaca i nedjelovanja države, a ne planskih postupaka državnih tijela. Takva je situacija i u Hrvatskoj. Predstavljeni rezultati istraživanja provedenih u Zagrebu, Sisačko-moslavačkoj i Brodsko-posavskoj županiji ukazali su na primjere vrlo različitog odnosa prema partizanskim spomenicima na lokalitetima koji su jedan od drugoga udaljeni tek pokoji kilometar. Neki su uništeni, neki obnovljeni, a neki prošireni simbolikom Domovinskog rata.
Sudbine partizanskih spomenika na prostoru bivše Jugoslavije pokazali su također da njihovo uništavanje nije uvijek uvjetovano svjetonazorskim razlozima, već često siromaštvom države i društva, te željom pojedinaca da se nekažnjeno domognu materijala od kojeg je spomenik napravljen da ga preprodaju kao sirovinu.
_
Puno pažnje posvećeno je pitanju sudbine poslijeratnih spomenika u budućnosti. Možemo li promatrati spomenike isključivo s aspekta njihove estetske vrijednosti, treba li obnavljati porušene spomenike, te mogu li partizanski i sovjetski spomenici biti osnovica razvoja turizma usmjerenog na kulturno naslijeđe samo su neka od pitanja o kojima se razgovaralo tijekom konferencije. Govora je bilo i o pluralizaciji kulture sjećanja, te pitanju, da li pluralizacija simbola u javnom prostoru predstavlja iskorak prema tolerantnijem društvu ili pak ideologizaciju svakodnevice i produbljivanje podjela u društvu. Organizatorima valja čestitati na zanimljivom i dobro organiziranom dvodnevnom druženju u konferencijskoj dvorani muzeja Mimara, te poželjeti još ovakvih konferencija ubuduće. Više informacija o konferenciji i projektu moguće je pronaći na priloženim linkovima.
_
* Fotografije: Konferencija “Rat, revolucija i sjećanje”; Spomenik palim sovjetskim vojnicima u Tiergartenu u Berlinu.
Autor fotografija: Boris Stamenić.
