Međunarodna organizacija „Transparency International“ objavila je sredinom studenog godišnji izvještaj o raširenosti korupcije u zemljama Europe i Srednje Azije. Publikacija predstavlja rezultate istraživanja javnog mnijenja na uzorku od 60.000 ispitanika u 42 zemlje. Istraživanje u Hrvatskoj obuhvatilo je 1503 ispitanika koji su tijekom siječnja i veljače ove godine metodom razgovora licem u lice odgovarali na pitanja anketara. Rezultati studije temelje se na kombinaciji nekoliko indikatora raširenosti korupcije mjerenih u istraživanju poput percepcije važnosti korupcije kao društvenog problema i percepcije učinka institucionalne borbe protiv korupcije. Pored toga, anketari su ispitivali percepciju raširenosti korupcije među parlamentarnim zastupnicima, osobna iskustva s korupcijom te društvenu prihvatljivost prijavljivanja korupcije.
Završni poredak među zemljama uključenim u istraživanje rijetko će koga iznenaditi. Najbolji rezultat ostvarile su zemlje sjeverne i sjeverzapadne Europe. S druge strane ljestvice smjestile su se post-sovjetske države, te države Zapadnog Balkana. Situacija u Hrvatskoj ukupno gledajući usporediva je sa situacijom u zemljama na jugu i istoku Europske unije. Drugim riječima stanje je bolje nego u Albaniji i Rumunjskoj, a lošije nego u Švicarskoj i Njemačkoj.
Puno zanimljiviji uvid u korupcijsku kulturu pruža analiza rezultata mjerenja pojedinih indikatora raširenosti korupcije u pojedinoj zemlji. Najekstremniji primjer raširenosti takozvane sitne korupcije (petty corruption) predstavlja Tadžikistan. Čak polovica ispitanika u najsiromašnijoj post-sovjetskoj republici priznalo je davanje mita državnim službenicima u posljednjih godinu dana, dok je u susjednom Kirgistanu isto učinilo 38 posto ispitanika.
U post-sovjetskim srednojazijskim republikama korupcija je posebno raširena među policijskim službenicima koji su skloni izmišljanju prekršaja odnosno opraštanju kazni u zamjenu za mito. Čak 64 posto ispitanika u Tadžikistanu koji su tijekom posljednjih godinu dana imali posla s prometnom policijom priznalo je davanje mita. Isto dijelo priznao je i gotovo svaki drugi ispitanik u Kazahstanu i Kirgistanu. Pored policijskog reketa nad građanima, u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza korupcija je posebno izražena u zdravstvenom i obrazovnom sektoru. Čak 38 posto ispitanika u Ukrajini priznalo je davanje mita prilikom upisa osobe iz obiteljskog okruženja u srednju školu ili na fakultet, dok je u Rusiji istu rabotu priznalo 29 posto ispitanih koji su se u posljednjih godinu dana našli u toj situaciji. U Moldaviji pak 42 posto ispitanika dalo je mito kako bi ostvarili pristup usluzi javnog zdravstva, dok u Tadžikistanu taj postotak iznosi čak 46 posto.
Gledajući ukupni postatak ispitanika u pojedinoj zemlji koji su tijekom posljednjih godinu dana dali mito tužni prosjek post-sovjetskih zemalja očekivano popravlja Estonija te pomalo neočekivano Gruzija. Rezultati sugeriraju da su političke reforme koje je započeo bivši predsjednik Miheil Sakašvili dale sasvim opipljiv rezultat u suzbijanju sitne korupcije i da se Gruzija posljednjih godina zaista promijenila. S druge strane ljestvice smjestile su se pak već spomenute zemlje u Srednjoj Aziji te Moldavija kao neslavni europski rekorder po raširenosti takozvane sitne korupcije. Najsiromašniju europsku državu u korak prate Ukrajina i Azerbajdžan s 38 posto, te Rusija i Albanija s 34 posto ispitanika koji su tijekom posljednjih godinu dana državnom službeniku dali mito.
Sudeći prema rezultatima istraživanja, raširenost takozvane sitne korupcije u Hrvatskoj usporediva je sa situacijom u Grčkoj i Češkoj gdje je svaki deseti, odnosno jedanaesti ispitanik tijekom prošle godine podmitio državnog službenika. Među post-socijalističkim zemljama Srednje i Istočne Europe, najbolji rezultat ostvarila je Slovenija gdje je tek svaki 33. ispitanik naveo da je u posljednjih godinu dana nekoga podmitio. Najgora situacija među zemljama Europske unije je u Rumunjskoj, Litvi i Mađarskoj gdje je sitna korupcija, barem prema rezultatima ovog istraživanja, dva do tri puta raširenija nego u Hrvatskoj. Među zemljama uključenim u istraživanje, državne službenike najmanje se podmićivalo u Velikoj Britaniji i Švedskoj.
Vrlo solidan rezultat zabilježila je i Španjolska gdje je tek tri posto ispitanika priznalo davanje mita. No s druge strane čak dvije trećine ispitanika u Španjolskoj smatra da je korupcija jedan od tri najveća problema s kojima se zemlja susreće. Pored toga, čak osamdeset posto ispitanika u Španjolskoj vladine mjere borbe protiv korupcije ocijenilo je kao loše, što je najviše u Europskoj uniji, te značajno više nego u mnogim zemljama gdje korupcija predstavlja svakodnevno iskustvo. Zanimljivo je također da je drugi najlošiji rezultat zabilježila slovenska vlada, iako rezultati ispitivanja raširenosti sitne korupcije sugeriraju da situacija u Sloveniji nije ništa lošija nego u Njemačkoj ili Švicarskoj. No za razliku od Slovenije gdje je čak 77 posto ispitanika nezadovoljno vladinom borbom protiv korupcije, tek dva posto ispitanika u Njemačkoj i deset posto ispitanika u Švicarskoj navelo je da je korupcija jedan od tri najveća problema za njihovu zemlju.
Odstupanja u percepciji korupcije zasigurno imaju više razloga. Relativno nizak postotak ispitanika u Azerbajdžanu koji korupciju smatraju primarnim društvenim izazovom može se razumjeti s obzirom na problem zamrznutog sukoba s Armenijom i očajnog siromaštva neprivilegiranih društvenih skupina. No izrazita kritičnost ispitanika u Sloveniji i Španjolskoj upućuje na jedan drugi problem. Mnoga europska društva uspjela su naime značajno suzbiti sitnu korupciju u vidu podmićivanja policijskih službenika i liječnika, no nisu u stanju suzbiti korupciju u politici, upravi i sudstvu. Veliko je pitanje kako uopće pratiti korupcijske tragove tamo gdje se ne podmićuje novcem već pogodovanjima i obećanjima nekih budućih aranžmana? Na ovo pitanje za sada nema jasnog riješenja, te što je najgore, ovakav način korupcije postaje društveno prihvaćeni modus vivendi. Naime nekada su isluženi političari postajali senatori, a danas postaju konzultanti koji u ime nekih prijašnjih zasluga ubiru goleme honorare.
Istraživanje organizacije Transparency international pokazalo je relativno visoku razinu nepovjerenja ispitanika prema predstavnicima javne vlasti, no uz značajna odstupanja među pojedinim zemljama. Čak tri četvrtine ispitanika u Moldaviji smatra članove parlamenta korumpiranim dok u Njemačkoj taj postotak iznosi svega šest posto. U Hrvatskoj je 28 posto ispitanika izjavilo da saborske zastupnike smatra korumpiranim, što je gotovo identično prosjeku svih 28 zemalja Europske unije. Blizu prosjeka Europske unije Hrvatska je i po postotku građana koji smatraju da vlada ne čini dovoljno u borbi protiv korupcije. No područje u kojem Hrvatska značajno zaostaje za prosjekom Europske unije odnosi se na javno istupanje protiv korupcije. Dok 45 posto ispitanika u cijeloj EU, te čak 78 posto ispitanika u Portugalu smatra da je društveno prihvatljivo prijaviti slučaj korupcije, ispitanici u Hrvatskoj pokazali su se daleko manje spremnim za javni istup. Manje od 17 posto ispitanika u Hrvatskoj, Madžarskoj, Bugarskoj i Litvi smatra da je društveno prihvatljivo prijaviti korupciju što ovu četvorku svrstava na samo dno unutar EU.
Gotovo trećina ispitanika navela je strah kao glavni razlog zašto ljudi ne prijavljuju korupciju. Četrnaest posto ispitanika navelo je da je korupciju preteško dokazati, a njih dvanaest posto kao glavni razlog navelo je da ionako ništa neće biti učinjeno. Postotak ispitanika koji smatraju da se nešto može učiniti protiv korupcije očekivano je najniži u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza gdje iznosi svega 31 posto. Ispitanici u zemljama s perspektivom priključenja EU nešto su optimističniji. Njih 43 posto smatra da su sposobni djelovati protiv korupcije. No ponajviše iznenađuje i zabrinjava što svega 47 posto građana Europske unije smatra da su sposobni djelovati protiv korupcije. Slika Europske unije kao svjetionika demokracije za mnoge je njene građane sasvim očito narušena.
Opipljivo razočaranje i rezignacija javnosti u zemljama članicama rezultirala je izbornim i referendumskim uspjesima populista u 2016. godini širom Europe. Ostaje vidjeti hoće li se trend nastaviti i u slijedećoj godini, te kako će političke promjene utjecati na prisutnost i percepciju korupcije. No bez obzira na pitanje tko će biti na vlasti, izuzetno je važno podržati participaciju građana u sukreiranju društvene zbilje. Jer ako građani budu zatvarali oči pred korupcijom i kriminalom, njihova želja za boljim i pravednijim društvom sasvim se sigurno neće ostvariti, a oskudica i odsutstvo društvenog pritiska otvoriti će vrata širenju korupcije u svim dijelovima društva.