Plaža kao ekonomski resurs: priča s Makarske rivijere

Prostor u neposrednoj blizini morske obale, a k tome još i izvan naselja, nekoć je smatran ekonomski bezvrijednim zemljištem. No razvoj masovnog turizma u 20. i 21. stoljeću pretvorio je zasoljene oblutke i hridi u osnovni ekonomski resurs hrvatskih tvornica ljetne sreće. Taj resurs naziva se plaža.
.
Hrvatska je danas svjetski prepoznata turistička destinacija. U 2016. godini zemlju je, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, posjetilo više od 15 milijuna gostiju koji su ostvarili 78 milijuna noćenja u turističkim smještajnim objektima. Hrvatska turistička zajednica iznosi još spektakularnije brojke o turističkom prometu, uključujući i podatak da je lani ostvareno gotovo 92 milijuna noćenja u turističkim objektima i na charter plovilima. Suncem opaljeni stranci s ručnikom u ruci postali su sastavni element ulične slike ljeta u priobalnim gradovima čijoj se prisutnosti više nitko ne čudi. No, gledano u povijesnoj perspektivi, masovni turizam usmjeren na ljetno uživanje u klimatskim i geomorfološkim datostima jadranske obale relativno je nova pojava. Nakon prvih koraka tijekom posljednjih desetljeća austrijske uprave u Dalmaciji, razvoj transportne infrastrukture i porast blagostanja priodnijeli su popularizaciji izleta i kulture putovanja bogatijih dijelova građanskog društva između dva svjetska rata. Pored interesa za tragovima povijesti u mediteranskom bazenu, goste iz ubrzanih i bučnih gradova sve više je privlačila ideja povratka prirodi i odmora u predmodernom okruženju malih, pitoresknih mjesta na obali.
Turizam u Makarskoj pojavio se početkom dvadestog stoljeća. Značajan broj turista i tada je, kao i danas, pod Biokovo stizao iz Češke, domovine mnogih pionira modernizacije Dalmacije. Konsternaciji ponašanjem prvih turista u podbiokovskom selu uoči Drugog svjetskog rata, Breljanin Đuro Vilović žestoko se narugao u svom romanu "Picukare". No čuđenje konzervativnijih dijelova lokalnog stanovništva (odjevnim) navikama turista ubrzo je zamijenila ekonomska prilagodba na novonastale okolnosti. I država je prepoznala turizam kao ekonomski važnu granu još prije Drugog svjetskog rata. Nakon rata, plansko ulaganje u (turističku) infrastrukturu nastavljeno je na već postavljenim temeljima. No za razliku od prijašnjih desetljeća kada je bio privilegija bogatijih slojeva, odmor na Jadranu propagiran je nakon 1945. kao nagrada za udarnički rad domaće snage, te atrakcija za delegacije iz socijalističkih zemalja. Paralelno s tim već u prvim poslijeratnim godinama komunistička Jugoslavija poziva strane posjetitelje na Jadran i nudi im komercijalne turističke boravke u hotelima. Pored izgradnje hotela i kampova, iznajmljivanje privatnih prostora ubrzo postaje širokoprihvaćeni izvor dodatne zarade u primorskim mjestima Dalmacije. Nekoć siromašna i zaostala regija u drugoj se polovici 20. stoljeća naglo počela razvijati, dobrim dijelom zahvaljujući upravo turizmu.
.

Makarska, poznato turističko središte Makarskog primorja u podnožju Biokova, na Magistrali. 3634 stanovnika (1961). Crkva iz XVIII stoljeća. Zemljoradnja, ribolov, pomorstvo. Pogon za preradu plastičnih masa, proizvodnja namještaja; uljara.
Ovim riječima je članak u enciklopediji Leksikografskog zavoda Jugoslavije šturo opisao Makarsku 1968. godine. Gotovo pola stoljeća kasnije Makarska je i dalje poznato turističko središte prekrasne obale u podnožju Biokova. Jadranska magistrala kojom je grad u prvoj polovici šezdesetih grad spojen sa Splitom i Dubrovnikom, danas je tek priobalna romantična cesta u usporedbi s autoputom u zaleđu kojim većina turista u međuvremenu pristiže u Makarsku. S vremena na vrijeme reaktualizira se i priča o gradnji zračne luke u Šestanovcu preko koje bi turisti još brže pristizali u Makarsku, no realizacija projekta još nije na pomolu.
Kao i prije pedeset i prije sto godina, barokna konkatedrala svetog Marka evanđelista iz 18. stoljeća još uvijek daje prepoznatljivi pečat Makarskoj. No grad se u međuvremenu značajno proširio uz obalu ka sjeverozapadu, te po obroncima Biokova iznad Jadranske magistrale. U pedeset godina broj stanovnika Makarske se učetverostručio, no to je tek jedan od razloga širenja grada. Drugi razlog je takozvana apartmanizacija priobalnog prostora, gradnja (pre)velikih kuća s ciljem sezonskog iznajmljivanja soba i apartmana turistima. "Zimmer frei" i "Appartmemt for rent" za mnoge je u međuvremenu postao, ako već ne jedini, onda zasigurno najvažniji izvor prihoda.
Od zemljoradnje, ribolova i pomorstva koje je, pored turizma, leksikon 1968. godine izdvojio kao značajne gospodarske grane, danas je najznačajnije pomorstvo, uglavnom povezano sa sezonalnim turizmom. Najpopularniji su izleti brodom uzduž obale te cjelodnevni aranžmani do Bola i Jelse. Izvan sezone izletnički brodovi rijetko plove, no trajekt i zimi povezuje Makarsku nekoliko puta dnevno sa Sumartinom na Braču. U Drveniku tridesetak kilometara južnije, trajekt povezuje euroazijski kontinent s južnim dijelom otoka Hvara.
Što se tiče industrijske proizvodnje, ona je u Makarskoj u međuvremenu gotovo u potpunosti nestala. Pogona za preradu plastičnih masa nema odavno, kao ni tvornice namještaja. O privatizaciji i propasti makarske tvornice ulja Olma i kasnijim kombinacijama s atraktivnim zemljištem dala bi se snimiti filmska saga o bespućima post-socijalističke tranzicije. U međuvremenu ugašena su i industrijska postrojenja koja leksikon iz 1968. godine nije spomenuo. Tvrtka Amfora koja je svojedobno imala lukrativnu licencu za punjenje Pepsi Cole ugašena je 2011. godine nakon višegodišnjeg stečaja i rasprodaje imovine. Pomalo simptomatično za sve izraženiju ekonomsku orijentaciju Makarske i Podbiokovlja na turizam, danas jedina aktivna tvornica u gradu proizvodi sladoled za hotele i restorane.

Makarska, nejlepší místo pro dovolenou! – oduševljeni opisi Makarske i okolice na svim važnijim svjetskim jezicima preplavili su posljednjih godina internet. Grad Makarska godišnje ostvari više od milijun noćenja, a Makarska Rivijera više od pet milijuna. Mnogi stanovnici deindustrijaliziranih gradova u kontinentalnoj Hrvatskoj mogu samo sanjati o ovakvom protoku gostiju i kapitala kroz njihove sredine, pa makar i samo tijekom ljetnih mjeseca. Grad Našice primjerice, koji se po broju stanovnika može usporediti s Makarskom, ostvari godišnje tek desetak tisuća turističkih noćenja, a cijela Osječko-baranjska županija manje od 200 tisuća, odnosno tek 0,6 turističkih noćenja po stanovniku. Makarsko primorje pak godišnje ostvari čak dvjestotinjak turističkih noćenja po stanovniku.
Grad Makarska, u kojem prema posljednjem popisu živi nešto manje od 14.000 stanovnika, raspolaže s oko 2.500 kreveta u hotelskom te oko 10.000 kreveta u privatnom smještaju. Prema podacima Turističke zajednice Makarske, u 2016. godini ostvareno je 1.352.605 turističkih noćenja i 218.466 registriranih dolazaka turista. Registrirane brojke predstavljaju značajan godišnji porast broja noćenja (12,09%) i broja dolazaka (14,76%) turista u čijoj strukturi prednjače državljani Poljske, Njemačke, BiH, Švedske i Češke.
Najveći udio smještajnih kapaciteta i dalje otpada na obiteljski turizam, u kojem se ostvaruje nešto više od 60 % turističkih noćenja. U skladu s navedenim brojkama, značajnom dijelu stanovnika nekoć siromašne i zaostale obale podno Biokova turizam danas omogućava značajno ugodniji život nego stanovnicima nekoć bogate Slavonije. Relativno široka uključenost lokalnog stanovništva u raspodjelu turističkog kolača kroz privatnu ponudu smještaja, hrane i zabave amortizirala je socijalne učinke gubitka radnih mjesta u proizvodnoj i prerađivačkoj industriji, odnosno omogućila napuštanje ribarstva i poljoprivrede. S ekonomskog i socijalnog aspekta turizam je priobalju omogućio nešto manje gorku i dramatičnu tranziciju nego regijama daleko od obale o čemu zorno svjedoče i aktualni migracijski trendovi.

Hrvatski turizam raste. Statistički podaci potvrđuju kontinuirano povećanje broja noćenja, broja posjetitelja i broja vozila koja su određenog vikenda prošla auto-cestom prema Dalmaciji. Ostvarena zarada od turizma omogućuje pristojan život značajnom broju stanovnika jadranske obale, te relativno izdašna izdavanja središnje države za socijalne mjere. No pitanje je do kada. Održivost ovakvog ekonomskog modela ovisi o nizu faktora na koje je nemoguće utjecati i preostaje samo nadati se da će okolišne katastrofe, ratovi i terorizam u što širem luku zaobilaziti ovaj dio svijeta. No jednako tako valja reći da održivost hrvatskog turizma kao važne komponente ekonomskog i društvenog blagostanja ovisi ponajprije o postupcima političkih, ekonomskih i drštvenih aktera u Hrvatskoj. Od središnje države do lokalnih komunalnih tvrtki, od hotelskih lanaca do malih iznajmljivača, od medija do lokalnog stanovništva i stranih posjetitelja, svi snose određenu odgovornost za upravljanje javnim i prirodnim dobrima.
Turizam predstavlja veliko opterećenje za ekološki sustav. Kada se tome pridoda interes pojedinaca i grupa za zaradom, odgovornost prema lokalnoj zajednici i okolišu često pada u drugi plan. Ta dobro znana činjenica posljednjih mjeseci reaktualizirana je u domaćoj javnosti kroz slučajeve dodjele koncesija za dvije najpoznatije hrvatske plaže: Zrće na otoku Pagu i Zlatni rat u Bolu na Braču. Oba slučaja skrenula su pažnju na važnost pomorskog dobra, prostora u neposrednoj blizini mora. Zahvaljujući geomorfološkim i klimatskim datostima, te relativno rijetkoj naseljenosti, Republika Hrvatska ima gotovo 6000 kilometara atraktivne morske obale. Svi će se složiti da je riječ o izuzetno vrijednom resursu koji predstavlja vrlo važan razlog dolaska milijuna stranih posjetitelja svake godine na Jadran. Plažama treba odgovorno i transparentno upravljati reći će više-manje svi, no kako bi to točno trebalo izgledati u praksi, predmet je velikih i važnih sporenja.

Dobra je vijest da teme vezane uz okoliš i održivi razvoj sve češće dospijevaju u fokus medija i javnosti. Potez zastupnika HDZ-a, HGS-a i HČSP-a u skupštini Splitsko-dalmatinske županije koji su glasovali za dodijelu petnaestogodišnje koncesije nad bračkom plažom zagrebačkoj tvrtci bez prihoda i zaposlenih izazvao je konsternaciju, te rezultirao poništenjem odluke i ekspresnom smjenom HDZ-ovog župana Zlatka Ževrnje po stranačkoj direktivi iz Zagreba. Kontroverzni slučajevi Zrća i Bola u kojima je koncesija za plaže odlukom županijske skupštine dodijeljena pojedincima bliskim vladajućoj stranci, a ne lokalnim komunalnim poduzećima ilustrativan su primjer loše prakse upravljanja javnim i prirodnim dobrima. Unatoč predviđenoj koncesijskoj naknadi, lokalnoj zajednici ostaju troškovi servisiranja komunalne infrastrukture dok joj se istovremeno oduzima pravo kontrole upravljanja strateškim resursom.
U sjeni skandala s poznatom plažom na Braču ostala je rasprava o o koncesiji nad makarskom plažom Cvitačka o kojoj je županijska skupština u Splitu trebala odlučivati istog dana kada i o koncesiji za Zlatni rat. Odluka je odgođena uz obrazloženje da je dokumentacija sva tri ponuđača bila nepotpuna. Kako je koncem travnja izvjestila Makarska kronika, na natječaj su pristigle tri ponude. Dvije ponude predale su skupine ugostitelja koji već godinama ljeti rade na toj plaži. Treća ponuda stigla je od Makarskog komunalca, čiji je direktor, Čedo Crljen, nezadovoljan prebacivanjem nadležnosti o davanju koncesije s gradske na županijsku razini, slučaj plaže Cvitačka usporedio sa Zlatnim ratom.
Nezadovoljstvo direktora lokalnog komunalnog poduzeća prebacivanjem nadležnosti o koncesionaru za makarsku plažu u Split je razumljivo. No kada se slučaj Cvitačke pogleda u širem kontekstu, priča o sudbini makarske plaže manje je jednoznačna od slučajeva Zrća i Zlatnog rata. S druge strane, primjer Cvitačke utoliko je zanimljiviji poticaj za razmišljanje o velevažnom pitanju kako bi jadranskim plažama uopće trebalo upravljati.
S aspekta odgovornog i transparentnog upravljanja javnim i prirodnim dobrima riječ je o preplitanju dva šire prisutna fenomena koji se sudaraju na jadranskim plažama. S jedne strane riječ je o već spomenutoj problematici monetiziranja javnog prostora kroz dodjelu koncesija privatnim ponuđačima za upravljanje plažama. Drugi aspekt priče o plažama predstavljaju građevinske intervencije u sklopu uređenja plaže, teme za koju se šira javnost u Hrvatskoj zainteresirala u proljeće i ljeto 2013. godine gledajući fotografije i snimke blatnjavo-smeđeg mora u Makarskoj. Zbog ispiranja zemlje, plaža Osejava je već više puta dodatno nasipana, odnosno nadohranjivana, a bageri su i ovog svibnja krenuli u akciju. Hoće li blatna kupelj i ovog ljeta biti jedna od atrakcija makarskog ljeta tek će se pokazati.

Priča o makarskim plažama i općenito o prostornim intervencijama u zoni pomorskog dobra može se naravno promatrati iz različitih perspektiva. Činjenica je da su mnoga mjesta uzduž jadranske obale posljednjih desetljeća naglo rasla bez plana i prateće komunalne infrastrukture. Činjenica je i da su ulaganja u komunalnu infrastrukturu preduvjet održanja ili povećanja kvalitete života lokalnog stanovništva, odnosno pozicioniranja lokaliteta kao poželjne turističke destinacije. Snimke plaža u Makarskoj i okolici tijekom srpnja i kolovoza pokazuju velike gužve i manjak prostora uz more. Kada se tome pridodaju rastuća očekivanja turista, te na kraju krajeva, strateški interes Hrvatske da se za turiste u mediteranskom bazenu bori kvalitetom usluge, a ne spuštanjem cijena, jasno je da se o plažama i prostoru uz more mora voditi briga. Pitanje je samo na koji način, odnosno kako pomiriti ekonomski i socijalni realitet reorijentacije jadranske obale na turizam i nužnost očuvanja ekološkog sustava i njegove krhke ravnoteže.
Studija dr. Mirjane Kovačević objavljena na portalu Pomorsko dobro u kojoj se pozabavila pitanjima i dilemama vezanim uz upravljanje plažama u Hrvatskoj otkriva brojne nejasnoće i mogućnosti ambivalentnog tumačenja zakonskih okvira. Pored toga, nepoznanica je koliko plaža uopće postoji u Hrvatskoj. Koncem 20. stoljeća popisano je i kategorizirano 376 plaža u Primorsko-goranskoj županiji. Što se tiče situacije u ostalih 6 županija uzdzuž jadranske obale, broj plaža može se tek okvirno procijeniti. U Hrvatskoj ih, prema procjeni iznesenoj u studiji, sveukupno ima oko 2.000.
No dok su neke od tih plaža u međuvremenu zakonom zaštićene od gradnje i devastacije, druge se betoniraju, grade, pa čak i koriste kao odlagalište otpada izvan sezone. U travnju 2014. godine Makarska se ponovo našla u središtu ekološkog skandala kada je otkriveno da je Makarski komunalac na plaži Cvitačka spaljivao otpad. Nimalo utješno, ispostavilo se da je u pitanju uobičajena praksa spaljivanja prikupljenih grana i lišća, a nešto širi asortiman spaljenih proizvoda objašnjen je situacijom sa smećem u kojoj se Makarska u to doba nalazila. Pažljiviji pratitelji informativnih emisija sjetiti će se nemilih prizora smeća koje je zakrčilo makarske ulice u ljeto 2014. godine i upozorilo na višedesetljetni problem nepostojanja kapaciteta za smještaj, obradu i reciklažu otpada u mnogim mjestima u Hrvatskoj.
Problem je, između ostalog, što odlagalište otpada nitko ne želi u svojoj blizini. Odluka nedavno raspuštenog gradskog vijeća Makarske predvođenog SDP-om da na Voliciji uredi reciklažno dvorište, naišlo je na nezadovoljstvo tamošnjeg stanovništva. Kandidatkinja HSLS-a za gradonačelnicu Makarske, Hloverka Novak-Sržić, krajem travnja organizirala je prosvjednu akciju na lokalitetu i iskoristila slučaj za oštar napad na političke suparnike uoči predstojećih lokalnih izbora. Činjenica je da se u blizini predviđenog reciklažnog dvorišta nalaze ne samo kuće, već i park prirode Osejava. No činjenica je i da optimalnog lokaliteta za reciklažu i zbrinjavanje otpada u gradu podno Biokova naprosto nema.

Pored problema pretvaranja pomorskog dobra u plažu nepromišljenim intervencijama u ekološki sustav, kao u slučaju premještene i proširene plaže Osejava, drugi aspekt problematike upravljanja plažama predstavlja pitanje nadležnosti za upravljanje pomorskim dobrom. Ovaj aspekt problematike upravljanja pomorskim dobrom zorno ilustriraju događanja oko makarske plaže Cvitačka. U mnogim detaljima priča iz Makarske razlikuje se od priče iz Bola na Braču i ne može ih se uspoređivati. Poduzetnici koji su se natjecali za županijsku koncesiju nad popularnom plažom na sjeverzapadnom rubu Makarske već godinama obavljaju ugostiteljske i iznajmljivačke djelatnosti na istoj. Prijašnjih sezona ti poduzetnici su dobivali godišnje koncesije za rad na plaži od strane lokalnog komunalnog poduzeća, istog onog koje je spaljivalo biljni i drvni otpad na toj plaži u travnju 2014. godine. Priča o dobrim i lošim modelima upravljanja u slučaju makarske plaže zasigurno nije jednoznačna.
No jedan detalj iz priče o Cvitočki izuzetno je zanimljiv. Prebacivanje nadležnosti o dodijeljivanju koncesija za upravljanje plažom s lokalne na županijsku razinu naime nije posljedica promjene zakona, već su ga ishodili sami poduzetnici koji su bili zainteresirani za koncesciju na duži rok. A prebacivanje nadležnosti poduzetnici su ishodili tako što su odradili posao koji je trebala odraditi država. U izjavi za Makarsku kroniku koncem travnja, ugostitelji su izjavili da je inicijativa za upis pomorskog dobra na Cvitački u zemljišne knjige pokrenuta još prije sedam godina. Namjera nam je bila da ne moramo iz godine u godinu strepiti hoće li nam Komunalac, odnosno Grad izdati koncesijsko rješenje jer na takav način nismo mogli ništa planirati dugoročno pa smo zato i o svom trošku angažirali geometra i ovlaštenu tvrtku kako bi se proveo upis pomorskog dobra u zemljišne knjige, pojasnio je jedan od njih, dok je drugi izrazio nadu, da će s obzirom na poništenje natječaja, i ovog ljeta dobiti koncesijsko riješenje od Komunalca na godinu dana.
Kako stvari stoje, situacija na makarskim plažama ove će godine biti ista kao i prethodne. Nakon afera s koncesijama za Zrće i Zlatni rat, mnogi će reći da to i nije toliko loše. Legendarna sporost pojedinih instanci domaće administracije, praksa odlaganja pojedinih predmeta u ladice i zaustavljanje odluka preranim otvaranjem koverti s ponudama etabliraju se kao neformalni administrativni mehanizmi spriječavanja naglih promjena. Jasno je da brze i nagle promjene često nisu dobre, no nužno je da se izazovi rješavaju formalnim i transparentnim mehanizmima političkog odlučivanja i upravljanja javnim dobrima, a ne neformalnim i potencijalno pristranim intervencijama činovnika. Važan korak ka transparetnom sustavu i učinkovitijoj zaštiti pomorskog dobra predstavljala bi izrada jedinstvenog katastra plaža te stroža regulacija, kontrola i penalizacija proizvoljnih prostornih intervencija uz more. Jer ako se nasipanje zemlje i šute pod krinkom nadohrane plaža i dalje bude toleriralo, odnosno kažnjavalo simboličnim financijskim iznosima, blatne kupke postati će prepoznatljiva atrakcija mnogih mjesta na Jadranu, a time neće biti zadovoljni ni turisti ni oni koji od turizma žive.
.
* Fotografije: Boris Stamenić, svibanj 2017.