Igre oko igara

Kandidatura Budimpešte za domaćinstvo Ljetnih olimpijskih igra 2024. godine podijelila je mađarsku javnost. Zagovornici kandidature tvrde da si Mađarska može priuštiti organizaciju prestižnog spektakla. Protivnici kandidature nastoje u 30 dana skupiti 138.000 potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma o kandidaturi.
-
Olimpijske igre više su od sportskog natjecanja. Višetjedni spektakl ujedno je i lijepa prilika za međunarodnu promociju zemlje i grada domaćina, a infrastruktura izgrađena za potrebe igara ostaje u upotrebi i nakon ceremonije svečanog zatvaranja. No povećanje broja sportskih disciplina, a time i sudionika igara pretvorile su Olimpijske igre u skupu atrakciju koju si sve manji broj zemalja može i želi priuštiti. Dosad najskuplje Ljetne olimpijske igre u Londonu 2012. godine koštale su čak 15 milijardi američkih dolara, što je iznos usporediv s ukupnim godišnjim proračunskim rashodima Republike Hrvatske. Prošlogodišnje Olimpijske igre bile su doduše nešto skromnije, no izdvajanje 4,5 milijardi dolara za sportski megaspektakl izazvalo je lavinu ogorčenja u Brazilu.
Jedan od razloga rasta cijene organizacije Olimpijskih igara je značajan porast broja natjecatelja i sportskih diciplina. Prve moderne olimpijske igre 1896. godine okupile su u Ateni dvjestotinjak natjecatelja, no već 1900. godine u Parizu natjecalo se oko tisuću ljudi. Šezdesetih godina 20. stoljeća igre su okupljale nešto više od pet tisuća sportašica i sportaša. Igre u Münchenu 1972. sa 7200 natjecatelja predstavljale su dugo vremena rekord po broju natjecatelja. Politički uvjetovani bojkot Igara u Moskvi 1980. od strane , odnosno Los Angelesu 1984. rezultirao je okupljanjem nešto manjeg broja sportaša na tim igrama iako se u međuvremenu povećao broj disciplina.
Zatopljavanje odnosno među blokovima koncem osamdesetih rezultirao je rekordnim brojem sudionika (8397) na Igrama u Seulu 1988. godine. Četiri godine kasnije u Barceloni postavljen je novi rekord s gotovo tisuću olimpijaca više nego što ih je bilo u Južnoj Koreji. Igre u Atlanti 1996. godine po prvi put su okupile više od 10.000 sportašica i sportaša i redefinirale pojam velikog sportskog natjecanja. Posljednjih dvadesetak godina broj sudionika Ljetnih olimpijskih igra kreće se od 10 do 11 tisuća.
Istovremeno broj sudionika Zimskih olimpijskih igara i dalje blago raste, no njihov je broj značajno manji u usporedbi s najvećim ljetnim okupljanjem sportaša. Na posljednjim Zimskim olimpijskim igrama u Sočiju okupilo se rekordnih 2780 sportaša. Puno zanimljiviji rekord tijekom Zimskih olimpijskih igara u Sočiju postavljen je troškovima pripreme i održavanja spektakla. Prema rezultatima prošlogodišnje studije grupe znanstvenika sa Sveučilišta Oxford, u natjecanje i prateću infrastrukturu uložene su gotovo 22 milijarde američkih dolara. Cijena igara u Rusiji bila je devet puta viša od igara održanih četiri godine ranije u kanadskom Vancouveru, te puta viša od do tada nasjkupljih Zimskih olimpijskih igara, održanih prije 11 godina u sjevernoj Italiji.
Spektakl u Torinu 2006. godine industrijskom je gradu udahnuo svježinu, a mnogim poduzetnicima omogućio vrlo unosne poslove. Zagovornici domaćinstva već godinama se trude organizirati i ljetni olimpijski mega-spektakl u Italiji, najvjerojatnije u Rimu koji je već bio domaćin 1960. godine. No, čak i štednji nesklona talijanska politika presudila je u dva navrata da je domaćinstvo Ljetnih olimpijskih igara jednostavno preveliki zalogaj za kronično prezaduženu talijansku državu. Kandidaturu za domaćinstvo Ljetnih olimpijskih igara 2020. godine, koje su u međuvremenu dodijeljenje Tokiju, premijer Monti je povukao u veljači 2012. godine.
Dvije i pol godine kasnije novi talijanski premijer Renzi objavio je kandidaturu Rima za domaćinstvo 33. Ljetnih olimpijskih igara 2024. godine, no gradonačelnica Rima Virginia Raggi iz Pokreta Pet zvjezdica (Movimento 5 Stelle) povukla je u rujnu 2016. kandidaturu talijanske prijestolnice. Nakon Hamburga gdje je odluka o povlačenju donesena koncem 2015. godine nakon tijesnog poraza zagovaratelja domaćinstva na lokalnom referendumu te povlačenja kandidature Rima, u utrci za domaćinstvo 33. ljetnih olimpijskih igara za sada ostaju Los Angeles, Paris i Budimpešta.

Olimpijske igre u Budimpešti ponajviše bi razveselile stanovnike okolnih zemalja. Dašak spektakla Olimpijskih igara mogli bi si u toj varijanti konačno priuštiti i mnogi hrvatski građani. No mnogi Mađari nisu oduševljeni idejom organizacije takvog mega-spektakla, te ističu da bi novac trebalo uložiti pametnije, primjerice u zdravstvo. Protivljenje domaćinstvu nedavno je preraslo u javnu kampanju pod nazivom "NOlympia". Članovi Pokreta Momentum (Momentum Mozgalom) započeli su početkom godine s prikupljanjem 138.000 potpisa nužnih za raspisivanje referenduma. Ankete za sada pokazuju gotovo dvotrećinsku podršku domaćinstvu u mađarskoj javnosti, no sasvim je moguće da bi se kroz produženu kampanju uoči eventualnog referenduma podrška skupom projektu mogla brzo istopiti. Podršku i savjete protivnici domaćinstva potražili su među aktivistima u Bostonu i Hamburgu koji su kroz javne kampanje presudno utjecali na smanjenje javne podrške kandidaturi tih gradova za domaćinstvo i posljedično na povlačenje kandidature. Ukoliko članovi Pokreta Momentum uspiju skupiti potreban broj valjanih potpisa u 30 dana, kampanja bi s vremenom mogla prerasti u širu platformu okupljanja oporbe vladi Viktora Orbana, a kandidatura za domaćinstvo postati teret vladi Viktora Orbana.
Jedno je sigurno: organizacija Ljetnih olimpijskih igara predstavljala bi golemi izazov za Mađarsku. Prema podacima Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, mađarsko gospodarstvo prema bruto domaćem proizvodu zauzima 56. odnosno 58. mjesto na listi najjačih svjetskih gospodarstava. Nekoliko mjesta ispred Mađarske na listi najvećih svjetskih ekonomija smjestila se Grčka. Upravo igre u Ateni 2004. godine pokazale su da su Ljetne olimpijske igre (postale) preveliki zalogaj za male i srednje velike zemlje, no iz Mađarskog olimpijskog odbora tvrde da je zemlja sposobna organizirati mega-event. Zagovornici kandidature se pritom pozivaju na preporuke iz strateškog dokumenta Međunarodnog olimpijskog odbora pod nazivom Olimpijska agenda 2020. Četrdeset zaključaka strategije predviđa između ostalog mogućnost organizacije igara „u skladu s ekonomskim mogućnostima zemlje domaćina“, te sufinanciranje troškova kroz doprinose iz zemalja sudionica.
Posljednjih godina postaje sve očitije da si organizaciju Olimpijskih igara u sadašnjem opsegu mogu bez potresa priuštiti samo velike i bogate zemlje. Istovremeno, javnost u zemljama organizatorima sve manje je spremna snositi astronomske troškove organizacije i bespogovorno glumiti dobre domaćine dok uski krug povlaštenih poduzetnika ubire golemi profit od spektakla. Kakvu odluku će donijeti Mađari saznati ćemo najkasnije početkom jeseni. Konačna odluka o domaćinu 33. Ljetnih olimpijskih igara bit će vjerojatno donesena na kongresu Međunarodnog olimpijskog odbora koji se u rujnu održava u peruanskoj prijestolnici Limi. Osim potvrde ili povlačenja kandidature spominje se i treće riješenje: kandidatura Budimpešte za domaćinstvo Ljetnih olimpijskih igara 2028. godine.
_
* Fotografije: Stadion “Ferenc Puskas” u Budimpešti, snimljen 2009. godine. Autor fotografije: Boris Stamenić.

Posted in Analize, Izdvojeno, Svijet.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.