Goran Šafarek, hrvatski biolog, publicist, istraživač, fotograf i snimatelj, već godinama pokušava senzibilizirati javnost o nužnosti i važnosti očuvanja hrvatskih rijeka kao i potrebi njihove revitalizacije, što bi, između ostaloga, uvelike smanjilo štete od poplava s kojima se susrećemo svake godine. Taj neumorni „šaptač rijekama“ koji provodi sate i sate proučavajući živi svijet i prirodna bogatstva koja nas okružuju, snima i edukativne dokumentarne filmove kao i promo materijale ali i upozorenja o štetnosti uslijed lošeg gospodarenja rijekama. Link na jedan takav apel donosimo na kraju ovog razgovora, kojeg započinjemo svjesni da njegovo dosadašnje pojavljivanje u medijima nije urodilo plodom, no Goran ne odustaje od svoje namjere da se i Hrvatska uskoro pridruži europskim zemljama koje su već krenule u revitalizaciju svojih vodenih ekosustava.
Kad stigne proljeće, stižu i poplave i kod nas je godinama situacija ista zbog lošeg gospodarenja rijekama. Je li se išta promijenilo u odnosu na prošlu godinu?
Načelno se ništa posebno nije promijenilo, no primjećuje se pomak nabolje. Ipak, tehničke mjere i dalje ostaju glavna obrana poplava u Hrvatskoj. Mnogo je razloga za poplave i ne postoji jedan krivac. Ostaje međutim činjenica da naše vodno gospodarstvo vrlo sporo prihvaća modernu obranu od poplava, o čemu najbolje govori izvještaj europskih stručnjaka: U pogledu zaštite od poplava, hrvatska vodna administracija je i dalje usredotočena na tradicionalne, tehnički orijentirane mjere i nije zapravo svjesna pomaka u shvaćanju koji se dogodio u zemljama članicama.
Iako vlada mišljenje da čovjek može pobijediti prirodu, posljednje poplave govore suprotno. Dok su poplave prirodan fenomen u Rijeka, baš kao cirkulacija krvi u čovjeka, štete od poplava su djelo čovjeka. Stoljeće tradicionalne obrane od poplava, deseci utrošenih milijardi na tehnički pristup, no poplave i dalje haraju, dokaz su neučinkovitosti, ali i nerazumijevanje složene hidrologije i dinamike rijeka. Nestanak šuma u planinama i brdima stvara bujice na planinama i voda sada putuje mnogo brže prema nizinama (šume upijaju vodu i reguliraju padaline u tlu). Regulacija planinskih i brdskih potoka i rječica također ubrzava ovaj proces. Regulacija rijeka u nizinama, odnosno njihovo pretvaranje u ravne kanale dalje pogoršava problem jer se ubrzava i skraćuje tok rijeke. Prirodna poplavna područja, bazeni koji bi nas inače štitili od poplava, se odvajaju od rijeka, isušuju ili urbaniziraju. Rijeka se ubrzava i postaje tempirana bomba, jer regulirano korito ne može primiti ogromne količine vode i samo je pitanje gdje će se razliti. Iskapanje pijeska i šljunka također uvelike doprinosi budućim katastrofama. Strategija brzog prolaska vodenog vala izuzetno je loša jer se voda samo nakuplja i problem se prenosi nizvodnim susjedima. Danas smo to mi. Konačno, naseljavanje u lažnoj sigurnosti brana i regulacija dovelo je do ogromne opasnosti i ljudi sada ispaštaju. Neodržavanje onih dobrih objekata obrane od poplava također su izvor problema. Održavanje kvalitetnih nasipa je ključno, samo ne direktno uz rijeku, već šire, da uključe prirodna poplavna područja. Veliki problem je i intenzifikacija poljoprivrede u najnižim poplavnim područjima – to su trebali ostati pašnjaci koji podnose poplave, a i domaće životinje su tome uvelike prilagođene.
Što konkretno podrazumijeva moderno upravljanje vodama?
Integrirano upravljanje vodama pristup je koji u obzir uzima cijeli hidrološki sustav rijeke, a ne samo njeno korito. U fokus se vraća njena cijela poplavna nizina, njeni podzemni tokovi. Daje se ista važnost ekološkoj važnosti kao i primjerice važnosti za plovidbu, hidroenergiju i tehničku obranu od poplava. Također podrazumijeva i višestruke ravnopravne korisnike, od rekreativaca i ribiča, preko znanstvenika do vodoprivrednika i hidroenergetičara.
Jedna od mjera koje se provode posljednjih godina je revitalizacija vodenih ekosustava. Radi se o vraćanju dobrog ekološkog statusa devastiranim površinama, prije svega rijekama. U Europskoj Uniji je više različitih fondova (ponajviše LIFE). U Njemačkoj, Nizozemskoj, Danskoj, Austriji obnovljeno je na desetke odsječaka rijeka i uložene su stotine milijuna eura. Višestruki su razlozi za takvo skupo oživljavanje prirode. S jedne strane žele se riješiti problemi koji su nastali drastičnim intervencijama u krajoliku – od ukopavanja korita i pada razine podzemnih voda, općenito nedostatka sedimenta, ali i smanjivanja opasnosti od poplava. … do obnove staništa i vraćanja biološke raznolikosti. Velik su poticaj i obnavljanje populacija riba i omogućavanje migracija lososa i mladica. U nekim gradovima je vrlo važna i rekreativna, odnosno estetska uloga. Primjerice, dijelovi rijeka obnovljeni su usred velikih urbanih središta poput Minhena i Londona. Samo na Dunavu i Dravi u Austriji vraćena je prirodna dinamika, kreirani sprudovi, otvoreni rukavci, a na nekim su mjestima dizajnirani i novi rukavci. Iz kanala se rijeke ponovo pretvaraju u živući vodotok. U Hrvatskoj je prvi takav projekt, temeljen na europskim standardima, započet na rijeci Dravi. U sklopu LIFE programa Europske Unije, na sedam rukavaca na Dravi obnovit će se sedam rukavaca i time će omogućena cirkulacija vode u poplavnoj nizini.
Prilikom svake poplave gostujete u medijima i ističete štetnost koju donosi prisilna regulacija rijeka od koje su odustale mnoge europske zemlje ali mi nismo. Zašto, kome je u interesu status quo?
Cijeli sustav je trom i inertan, što je i razumljivo s obzirom na desetljeća samo jednog načina razmišljanja kao i prakse. S druge strane, neosporno je da su mnoge firme dobro zarađivale (i dalje zarađuju) od regulacija, a nekima je to i jedini izvor prihoda.
Kakav utjecaj na rijeke imaju hidroelektrane? One su, naime, godinama smatrane ekološki prihvatljivim rješenjem.
Hidroelektrane su dugo smatrane kao zelene i jeftine, ali to je daleko od istine. One imaju cijeli niz negativnih posljedica, kao na mjestu gradnje, tako i kilometrima (ponekad i desecima) uzvodno i nizvodno. Prije svega to su poremećaji u hidrologiji, devastaciji prirode ili potpunom nestanku prirode (betonske akumulacije), prekid prijenosa sedimenta što za sobom donosi pad podzemnih voda i sušenje polja i šuma. Dolazi do promjena u ribljim zajednicama, nestanka „vrijednih“ pastrvskih vrsta. Nastaju poremećaji u prirodi, ali i štete po čovjeka. Nestaju neke od gospodarskih koristi rijeka, zvane kao usluge ekosustava. Najčešće se zbog manjeg protoka ljeti dobiva manje energije nego što je predviđeno. Troškovi gradnje veći su od predviđenih, kao i rokovi koji se uvijek prekoračuju. Planiraju se na atraktivnim lokacijama (kao i na NATURA 2000 područjima) te je vrlo realan otpor javnosti, ali i opasnost da se projekt nikad ne ostvari unatoč početnim ulaganjima uslijed negativnih studija utjecaja na okoliš ili tužbama). Propašću HE Omble, i zastojem ostalih najavljenih velikih hidroelektrana na Dravi, Savi i drugim rijekama, napori za iskorištavanjem hidroenergije su usmjereni na male hidroelektrane. One se najčešće grade na manjim vodotocima, ali po definiciji, njihova instalirana snaga ide čak do 10 MW što je vrlo visoka vrijednost. One podrazumijevaju čak i akumulacije, može imati akumulaciju, može uključivati betonsku postelju od 2000m2 ili 50m brane. Na kraju se radi o klasifikaciji zakonom koja ne predviđa sve moguće posljedice u stvarnosti. Često se navodi kako one nemaju nikakav utjecaj, što jednostavno nije istina. Štoviše, kako su u pitanju manje riječice, njihov utjecaj i prilikom i poslije gradnje je relativno velik. Hidrološki sustavi su vrlo složeni i svako zadiranje ima mnoge posljedice, često nepredviđene.
Koja je alternativa hidroelektranama?
Hrvatska treba što razumnije i održivije koristiti prirodne resurse od kojih je voda najvažniji. Smatram da hidroenergija više nije glavno energetsko rješenje u Hrvatskoj, sada kada postoje različiti obnovljivi izvori energije s mnogo manjim utjecajem na okoliš i s manje skrivenih troškova, uz dužno poštivanje već postojećih energetskih objekata. Solarna energija sve je jeftinija, a ima idealan omjer zadiranja u prirodu. Ovo nije pitanje „povratka u špilje“ ili „na drveće“. Sasvim je jasno da Hrvatskoj treba energije. No, da li se ta energija dobiva tako da se dugoročno unište resursi s višestrukim korisnicima, kao i uslugama ekosustava, a za tako relativno malo struje. Neke rijeke poput Kupe i Mrežnice, trebale bi biti potpuno nedostupne za ikakve gradnje. Ako se toliko forsiraju hidroelektrane koje se vrlo teško mogu realizirati, a istom mjerom, po riječima energetičara su neisplative, skupe i okolišno štetne fotonaponske (solarna energija)? Slično vrijedi i za male hidroelektrane. Ali isto tako nevjerojatno je da se hidroenergija cijedi za svaki megavat na potocima i riječicama, dok solarna energija uopće ne ispunjava ni približno svoj potencijal.
Neki smatraju da vađenje šljunka i pijeska iz riječnih korita smanjuje poplave. Je li to točno?
„Neki“, a to su sada vrlo malo grupe povezane s iskapanjem šljunka, to tvrde bez ikakvog temelja. Doduše, lokalno je potrebno odstraniti čepove u uskom grlu da se spriječi izlijevanje u gradovima, ali to je debela iznimka. Ono što je sigurno, šljunarenje u koritu rijeke stvara ogromne probleme, jer se rijeka ukopava, padaju razine podzemnih voda što dovodi do sušenja polja i šuma. Sedimenta u našim rijekama nedostaje zbog prekida donosa na branama i iskapanja i zato se ukopavaju rijeke. Iskapanje šljunka van korita (u šljunčarama) je pak mnogo bolje regulirano i minimalizirane su štetne posljedice.
Koje konkretne mjere bi po vašem mišljenju trebalo poduzeti za održivu obranu od poplava koju preporučuje i EU?
Problem je iznimno složen, kao i rješenje. Dakle valja primijeniti najbolji spoj tehničke obrane od poplava (ponajprije u naseljima, industriji, uz prometnice) i one moderne, ekološke (ponajviše u šumama, livadama i ostaloj ekstenzivnoj poljoprivredi). To je dinamičan sustav inženjeringa baziran na integriranom sustavu mnogih struka i korisnika. On zahtijeva promjenu shvaćanja rijeka i njihovih poplavnih područja, optimizaciju korištenja prostora, npr. povratak poplavnih pašnjaka. Jedno od glavnih rješenja obrane od poplava je vraćanje rijeka u prirodno stanje odnosno revitalizacija prirodnih poplavnih i močvarnih područja, sve to unutar kvalitetnih nasipa. Ipak, ključ rješenja je što više odvojiti nasipe od rijeka, tako da rijeka ima prostora da plavi unutar njih, a ne da plavi gradove i sela. Jedino bi kroz naselja i industriju trebalo što brže provesti vodeni val i potom malo pomalo dopustiti da se voda izljeva u prirodne retencije – spoj tradicije regulacije rijeka u naseljima i modernog razumijevanja rijeka. Primjeri Kopačkog rita i Lonjskog polja pokazuju valjanost ovog pristupa. Ovakav pristup promovira EU koja obnavlja svoje rijeke radi održive obrane od poplava. Iznimno važno je i pravovremeno prognoziranje i kiša i vodenih valova te dojavljivanja preko granica država, kao i spremih ekipa za reakciju. Izrađuju se kompjuterski modeli opasnosti od poplava.
Ovdje pogledajte apel Gorana Šafareka kojim se pokušava zaustaviti uništenje rijeke Drave. Unatoč kolapsu obrane od poplava, Hrvatske vode troše novac na nove masovne nepotrebne regulacije i iskapanja šljunka i pijeska! https://www.youtube.com/watch?v=ZAdzgduFxm8