Burze otpada u Hrvatskoj su još uvijek nerealizirane, niz je prepreka za njihovu uspostavu, a gospodarenje otpadom općenito je na niskim granama i različito od sredine do sredine. Zašto je to tako? Cijeli je niz razloga, od zakonske regulative, financiranja, razine upućenosti, prebacivanja odgovornosti na lokalnu samoupravu, nedovoljne informiranosti, te jakih lobija koji često „kumuju“ konačnim rješenjima.
Od recikliranog otpada zarađuju isključivo privatne tvrtke
Naime, u gospodarenju otpadom država je svu odgovornost prebacila na jedinice lokalne samouprave, a ne na ministarstva. Svim recikliranim otpadom gospodare privatne tvrtke, a ne komunalne tvrtke lokalne samouprave. Usto, lokalna samouprava odlaže otpad na smetlišta, jer kazni nema i deponiranje je još uvijek najjeftiniji način “gospodarenja” otpadom. Prikupljanje odvojenog otpada je skuplje, a lokalne zajednice koje se trude zbrinjavati otpad na taj način, “kažnjavaju se” većim naknadama.
Prvi korak države trebao bi biti u vidu pomoći lokalnim zajednicama najprije u izgradnji Centara za zbrinjavanje otpada, a u konačnici i osnivanjem burzi otpada, kako bi se te investicije isplatile. Predložene su još prošle godine interventne mjere za gospodarenje otpadom, a jedna od mjera jest formiranje burze otpada, a zbog kratkih i ambicioznih rokova, postavilo se i pitanje kako će to funkcionirati u praksi. Tako je i ta inicijativa prolongirana.
Budući da je lokalna zajednica, kad je zbrinjavanje otpada u pitanju, stvar uzela u svoje ruke, različita su iskustva i faze projekta, ovisno o njihovom angažmanu i financijskih sredstvima. Zbrinjavanje otpada za gradove je skupo, pa je dio „dobrostojećih“ gradova daleko odmaknuo, a dio se još nije ni pokrenuo. Jedinice lokalne samouprave koje su imale problema s kapacitetom odlagališta i morali su uvesti sortiranje otpada, premda je i njima deponiranje otpada najjeftinije, a upravo to bi trebalo promijeniti, jer bez izmjene zakonske regulative nikoga nije moguće motivirati da se nešto konkretno i trajno promijeni.
“Otpad je čisti novac”
Ljubomir Majdandžić, nekadašnji direktor Fonda za zaštitu okoliša, također ističe važnost lokalne zajednice u zbrinjavanju otpada, te ih poziva da ipak ulažu u sortirnice i razvoj gospodarenja otpadom kako bi stigli prijaviti se za sredstva iz fondova Europske unije.
– Otpad je vrijedna sirovina, a dio tog otpada kroz kružnu ekonomiju je čisti novac. Štedi se energija, štedi se voda, otvaraju se nova, zelena radna mjesta. Novac postoji, državni, i iz fondova EU, ali trebaju nam ideje i projekti – kaže Majdandžić.
Istaknuo je da gospodarstvo još nije u tolikoj mjeri prihvatilo otpad kao sirovinu, pa ga ne otkupljuje. No, cilj strategije gospodarenja otpadom je ‘zero waste’ do 2020., kad ćemo morati plaćati kazne Europskoj komisiji.
Bivši ministar zaštite okoliša i energetike Slaven Dobrović ističe u kojim je slučajevima burza otpada ostvariva i kada ima smisla. Takvo gospodarenje otpadom važan je dio kružnog gospodarstva koje bi moglo bitno popraviti izglede za očuvanje okoliša. Na takvoj burzi trgovali bi komunalci, tvrtke koje obrađuju odvojeno prikupljeni materijal i pripremaju reciklat za industriju i mnoge grane industrije, zainteresirane za povećanje udjela proizvodnje iz recikliranih sirovina.
Dobrović, stručnjak za energetiku i ekologiju, detaljno objašnjava cijelu problematiku gospodarenja otpadom. Ističe kako se do prije dvadeset godina gospodarenje otpadom uglavnom svodilo na prikupljanje, odvoz i gomilanje smeća. Posljedice su se osjetile kroz plaćanje brojnih skupih sanacija,koje u stvari tek prividno uklanjaju štetu učinjenu okolišu. Pet do deset godina kasnije, gospodarenje otpadom u pojmovnom smislu prelazi na mehaničku-biološku obradu, te se planiraju brojni centri za gospodarenje otpadom (CGO), ali predmet obrade je opet smeće ili pomiješani ostaci tvari. U centrima recikliranja uglavnom nema, a glavni proizvod je gorivo iz otpada za koje se smatralo da bi moglo donositi prihode centrima. Glavni cilj gospodarenja otpadom treba biti da se otpadne tvari i predmeti u najvećoj mjeri vrate u neku vrstu ponovne uporabe i to prije nego se pomiješaju u smeće gdje gube značajan dio svoje potencijalne vrijednosti. Sve mjere za smanjenje nastajanja otpada kao povratna ambalaža, kućno kompostiranje i centri za ponovnu uporabu itekako su dio tog gospodarenja otpadom.
-Stoga, rezultat pravog gospodarenja otpadom nije više skupa potreba za sanacijom, odnosno problematično gorivo iz otpada, nego sirovina, tržišna roba koju pojedine grane industrije i gospodarstva priželjkuju jer omogućuje proizvodnju novih proizvoda uz nižu potrošnju energije i kemikalija. Tada punog smisla ima i burza otpada, tržišni sustav u kojem može nastati eksplozija ponude i potražnje za brojne sekundarne sirovine. Što će se sve pojaviti na burzi otpada odredit će tržište. Sasvim sigurno bit će papira, kartona i stakla u nekoliko kategorija, ali i poluprerađevina iz plastike u brojnim varijantama – ističe Dobrović.
Slijediti finski primjer
Koliko je zbrinjavanje i gospodarenje otpadom složeno, govori primjer gradova poput Rijeke, koja je s jedne strane, kako tvrde, odmaknula po pitanju razvoja projekta zbrinjavanja otpada, a s druge, ekološke udruga tvrdi suprotno. Primorsko-goranska županija, Rijeka i Istra se koriste Županijskim centrom za gospodarenje otpadom Marišćina nedaleko od Rijeke, koju u županiji drže izvrsnim projektom, dok tamošnja eko udruga ističe da Marišćina ne reciklira otpad kako bi radila burza otpada, već otpad za reciklažu ide otkupljivačima, ostatak se prerađuje, ali tako da se onemogućava kružna ekonomija. Oni se godinama uporno zalažu za redefiniranje koncepta gospodarenja otpadom, ne samo u Primorsko-goranskoj županiji, već i na nacionalnoj razini. Žele promjenu koncepta temeljenog na županijskim centrima, po uzoru na ŽCGO Marišćinu i uvođenje ekološki zasnovanog sustava gospodarenja otpadom. Drže da je politika gospodarenja otpadom u Hrvatskoj počivala na ekološki i ekonomski štetnom konceptu, a gradnja centara poput Marišćine je skupa i nepotrebna.
Međimurje ima jedan od najboljih sustava gospodarenja otpadom i upravo njima najviše fali burza otpada, jer bi tako mogli postizati veće cijene, jer bi prodaja na takav način nadoknadila skupljanje i sortiranje otpada.
Burza otpada je važna, ne samo za ekologiju, već i gospodarstvo, a za to je nužno stvoriti preduvjete, od podizanja svijesti građana i važnosti sortiranja do strategije što će Hrvatska s otpadom. Na pitanje znamo li uopće što ćemo s otpadom, iz Ministarstva zaštite okoliša i prirode kažu da je na ministarstvu da stvori zakonske preduvjete, te da iz europskih fondova iskoristi sredstva za unapređenje sustava kako bi se zadovoljili ciljevi kružnog gospodarstva, a lokalne komunalne tvrtke bi trebale da uspostave sustav.
Pobornici burze otpada slijedili bi u Hrvatskoj primjer Finske, u kojoj je uspostavljena burza otpada i jasno se znaju pravila. Građani odvajaju otpad u kontejnere koje su sami financirali, a ne država ili gradovi, potaknuti činjenicom da svaka frakcija otpada ima svoju cijenu. Kod njih je zeleni otok ispred zgrade pročišćena sirovina i interes je svakog stanara da postigne što veću otkupnu cijenu. Novac sjeda na račun stanara i smanjuje im pričuvu i troškove odvoza. U Hrvatskoj se postavlja pitanje gdje bi u takvom efikasnom sustavu interes našle komunalne tvrtke, pa je i to svojevrsna prepreka ozbiljnom projektu burzi otpada. Zaključak je da je neophodno mijenjati postojeći koncept gospodarenja otpadom u Hrvatskoj kako bi bio u skladu s najnovijim EU smjernicama.