“Privatne plaže u Hrvatskoj ne postoje i ne smiju postojati po zakonu”

Zakon o pomorskom dobru u primjeni je trinaest godina. Iako se kroz praksu pokazao kao solidan, nakon detaljne analize problematična je neusklađenost odredbi Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama sa Zakonom o koncesijama, spora provedba utvrđenja granica i upisa pomorskog dobra u zemljišne knjige. Izmjenom se planira ostvariti bolja zaštita pomorskog dobra ali ujedno i osigurati preduvjete za ulaganje u pomorsko dobro.
Kada je prošlog ljeta Hrvatski sabor izglasao novi Zakon o koncesijama, digla se velika prašina, na noge je skočio dio političara, uzdrmane su i lokalne vlasti na jadranskoj obali. Bio je sporan i način na koji je zakon, bez najave, stavljen u proceduru glasanja, ignorirajući zahtjeve za trećim čitanjem i otvaranjem javne rasprave, kao i amandmane koje su uputili građani te ogranizacije civilnog društva. Protivnici zakona prozivali su Vladu i saborske zastupnike da su novim zakonom omogućili pljačku nacionalnog dobra te zahtijevali da pomorsko dobro mora ostati u korist hrvatskih građana. Tada je izvanredni profesor na Katedri za upravno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, Frano Staničić, komentirao novi zakon, rekavši da su koncesije na pomorskom dobru već regulirane Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama, pa su kritike na novi Zakon o koncesijama neopravdane.
– Sve se koncesije na pomorskom dobru donose prema Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama, koji daje pravo županijama da dodjeljuju koncesije na pomorskom dobru, osim ako županije za to nisu ovlastile lokalne jedinice. Zakon o koncesijama kao krovni zakon propisuje postupak dodjele koncesija na svim područjima na kojima se mogu dodijeliti, a postupak dodjele koncesije na pomorskom dobru uređen je i bit će uređen Zakonom o pomorskom dobru, rekao je profesor Staničić
Profesor emeritus Vladimir Đuro Degan, stručnjak za međunarodno pravo, autor značajnih knjiga i predavač na domaćim i inozemnim sveučilištima, objasnio je kako pojmove treba jasno postaviti i toga se pridržavati.
– Temeljni pojmovi o javnom dobru, od rimskog prava, preko svih propisa država kontinentalne Europe, kažu da se ne smije otuđivati ono što je dano na uživanje svima. To su zrak, more, morska obala i voda koja teče. To su i stvari koje se po svojoj naravi ne smiju stjecati. Prateći praksu saznao sam da se vlasništvo na samoj obali može steći u nekim malim pacifičkim otočnim zemljama, ali nisam naišao na takve slučajeve u Europi. Institut pomorskoga dobra nije posvuda u svijetu pravno ujednačen i sukobljavaju se dvije tendencije. Jedna predviđa da su dijelovi obale i mora tu na uživanje svakome, a druga, prisutna danas u Hrvatskoj, zagovara ograničenja toga režima u korist eksploatacije i radi ostvarivanja dobiti, bilo u korist države, lokalnih zajednica ili krupnoga kapitala. Tu se sustav koncesija na općem dobru koncepcijski jako približava pravu vlasništva, posebno ako se koncesije daju na vrlo dugo razdoblje. Režim koncesija kako je kod nas percipiran, koncepcijski se približava pravu na otuđenje, što može dovesti do teške zloupotrebe,  izložio je Degan.
Što je koncesije tiče, Degan ističe da ona ne bi trebala biti založno pravo koje se može prenositi na treće osobe. Koncesije moraju imati ograničen rok, jer su koncesije na dugi rok upravo prijenos vlasništva. Takve su koncesije opasne, a jedan od najvećih prijepora su plaže. Najpoznatiji primjer je plaža Zlatni rat za koju se prošlog ljeta vodila prava bitka. Pitanje je treba li naplaćivati ulaz na plažu ili ne.
– Prostor sedam metara od žala treba čuvati! Ulaz na plaže se ne smije naplaćivati! Pomorsko dobro je široko samo sedam metara od obale, pa bi se zemljište izvan tih sedam metara moglo davati i u privatno vlasništvo. Ali tih sedam metara od mora ne smije biti ni u čijem vlasništvu. Plaže moraju biti otvorene svima. Na plaži koncesionar može prodavati samo usluge, ali ne smije sprječavati nikoga da na nju dođe i uživa u moru. I ni to ne bi trebalo dati u koncesiju dulju od dvije godine. Tendencija da se temeljem koncesije na samoj plaži drže ugostiteljski objekti, u kojima bi se dopuštao pristup samo gostima, u suprotnosti je s pojmom pomorskoga dobra, objašnjava Degan.
Iznio je primjer hotela koji mogu izvan prostora pomorskoga dobra sagraditi bazene otvorene samo za njihove goste, ali ni hoteli ne smiju imati plaže u svome vlasništvu ili pod koncesijom. Moguće koncesije ne bi smjele ni u kojemu slučaju zabraniti ili ograničiti slobodu pristupa pomorskom dobru svakomu.
-Isto tako niti jedan vlasnik kuće uz morsku obalu ne smije zatvarati ili zabranjivati pristup plaži ili put uz obalu koja čini pomorsko dobro, istaknuo je profesor česti primjer na jadranskoj obali – kada vlasnik kuće uz more prisvoji i obalu.
No, opravdan je, kaže, zahtjev da se općinama preda pravo da odlučuju o koncesijama na plaže, jer treba gledati interes općine koji treba poštivati, a ne parcijalni interes nekoga tko želi koncesiju. Ako se to ostavlja županijama ili tijelima na državnoj razini otvara se veća mogućnost za korupciju, jer je mogućnost zloupotrebe ogromna.
Kako onda riješiti i regulirati preopterećenost plaža? Profesor Degan ističe pozitivne primjere u zemljama koje žive od turizma.
– Neke zemlje poput Italije strogo primjenjuju propise po kojima su plaže i šetnice uz plažu (lungo mare) otvorene svima. Ističem i pozitivni primjer Rodosa, grčkog otoka, koji je promišljenom strategijom dobio i javnu plažu od preko 7 metara i dvotračnu cestu i luksuzne hotele sa svojim vlastitim plažama i sadržajima. Javna plaža dostupna je svima, a privatne plaže hotela samo gostima, kaže Degan.
I profesor Staničić slaže se s da pomorsko dobro ne može biti ničije vlasništvo, nego RH. Koncesionar upravlja plažom, ali ne može naplaćivati ulaz na plažu, koja je javno dobro, nego samo iznajmljivanje ležaljki i korištenje izgrađene infrastrukture. Ne može se plaža zakonito ograditi ni zabraniti ulaz na nju.
– Privatne plaže u Hrvatskoj ne postoje i ne mogu postojati po zakonu. Postoje javne i plaže pod koncesijom na kojima ne možete zabraniti ulaz jer sve spadaju pod pomorsko dobro, koje imaju pravo koristiti svi građani, kaže Staničić.
Ističe da se Zakon o pomorskom dobru koji bi sada napokon trebao biti usvojen, priprema već deset godina, a u njemu bi bilo dobro propisati obvezu stručnog povjerenstva s ljudima različitih struka, koji predlažu kome dati koncesiju. Bilo bi dobro da je u povjerenstvu i predstavnik lokalne samouprave zbog transparentnosti i zato da se vodi računa o potrebama tog područja. Dati prednost lokalnim koncesionarima bilo bi problematično, tvrdi stručnjak, jer EU inzistira na obvezi provođenja tržišnog natjecanja po kojoj svatko mora imati jednaku mogućnost dobiti koncesiju. Zato je jedino moguće kroz kvalitetan nadzor spriječiti zloupotrebe.
U drugom kvartalu 2018. bit će donesen novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama, koji bi trebao drugačije regulirati neka pitanja, te razjasniti određene nejasnoće vezane uz sadržaj i primjenu dosadašnjeg zakona.

Posted in Aktualnosti, Izdvojeno, Teme.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.