Izazov depopulacije i stambena politika u istočnonjemačkoj pokrajini Brandenburg

Naselja diljem Europe posljednjih se godina suočavaju s naizgled kontradiktornim fenomenom: stanovnika je sve manje, a izgrađenih i urbaniziranih prostora sve više. Prizori napuštenih građevina koje zarastaju u visoku travu viđaju se sve češće. Ponajviše u oči upadaju velika industrijska postrojenja koja su ugasila proizvodnju i danas stoje tek kao podsjetnici na neka druga vremena. No pored napuštenih tvornica, šetnja mnogim naseljima razotkrit će i značajan broj praznih stanova i zgrada u kojima već duže vrijeme nitko ne živi.

Najvidljivije promjene doživljavaju zemlje istočne Europe koje imaju nisku stopu nataliteta u kombinaciji s negativnim migracijskim saldom. U ovoj grupi zemalja najčešće se spominju Gruzija, Ukrajina i Moldavija kao najveći demografski (i ne samo demografski) gubitnici post-komunističke tranzicije. Značajan pad broja stanovnika u posljednja tri desetljeća zabilježile su također i neke makroekonomski uzorne članice Europske unije. Latvija, Litva i Bugarska danas imaju između 18 i 25 posto manje stanovnika nego koncem osamdesetih.

KLIKNI NA FOTOGRAFIJU:

Zanimljiv primjer u kontekstu postkomunističke transformacije predstavlja nekadašnja Njemačka Demokratska Republika, poznatija kao Istočna Njemačka ili DDR. Za razliku od domovine Wartburga i Trabanta, nijedna druga zemlja srednje i istočne Europe nije mogla računati s milijardama njemačkih maraka, kasnije eura, uloženih u sanaciju i razvoj istočne Njemačke nakon 1989. godine kroz porezna izdvajanja u zapadnim pokrajinama. No unatoč golemim investicijama i zavidnim mjerama socijalne politike, istočna Njemačka danas ima 15 posto manje stanovnika nego 1989. godine.

Značaj problema depopulacije istočne Njemačke i drugih post-komunističkih društava postaje još izraženiji kada se uzme u obzir dobna i obrazovna struktura iseljenika. Oko šezdeset posto migranata koji su nakon pada Berlinskog zida i ujedinjenja Njemačke preselili iz istočnih u zapadne pokrajine bili su mlađi od trideset godina. Uz iseljavanje i smanjenu stopu nataliteta, udio mlađih od 20 godina u populaciji istočnih njemačkih pokrajina pao je s 25 na 15 posto tijekom samo dva desetljeća. Istovremeno, nekadašnja zemlja radnika i seljaka danas broji milijun umirovljenika više nego 1989. godine kada je imala 16 i pol milijuna stanovnika.

Optimisti će primijetiti da stanovništvo novih saveznih pokrajina posljednjih godina raste. Činjenica je da Berlin, Leipzig i Dresden danas privlače i mnoge Nijemce iz zapadnog dijela zemlje. Vrhunski sređena infrastruktura te značajno niže cijene stanovanja u odnosu na primjerice München ili Hamburg, čine velike gradove u istočnoj Njemačkoj vrlo atraktivnim mjestima za život. No gradovi bez komparativnih prednosti poput velikog sveučilišta, snažne industrije, atraktivne povijesne jezgre ili prirodnih ljepota u okolici i dalje se suočavaju s padom broja stanovnika.

Najdramatičniji pad broja stanovnika bilježe (nekadašnji) planski gradovi u kojima je osamdesetih ili devedesetih godina ugašeno veliko industrijsko postrojenje ili je značajno reduciran broj zaposlenih. Eisenhüttenstadt i Schwedt u pokrajini Brandenburg tipičan su primjer fenomena "zamirućih gradova" (shrinking cities; schrumpfende Städte). Smješteni na rijeci Odri koja razdvaja Njemačku i Poljsku, no udaljeni i od Berlina i od glavnih prometnih pravaca koji povezuju dvije zemlje, ovi gradovi teško uspijevaju uvjeriti ljude da se upravo tamo nastane. Čak i oni koji tamo pronađu posao često zbog obitelji i prijatelja radije svako jutro putuju na posao i popodne se vraćaju natrag u Berlin ili pak u neko od novosagrađenih prigradskih naselja u okolici. Ironijom sudbine, upravo Eisenhüttenstadt i Schwedt koji su u periodu poslijeratne izgradnje socijalizma isticani kao oličenje modernosti i utopijske budućnosti danas broje čak 40 posto manje stanovnika nego osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Depopulacije nisu pošteđeni niti veliki gradovi u Njemačkoj – kako u istočnoj (Halle, Magdeburg), tako i u zapadnoj (Duisburg, Essen) - no ukupne stope smanjenja stanovništva u velikim gradovima nisu toliko alarmantne. Eisenhüttenstadt i Schwedt spadaju među najizraženije primjere zamiranja gradova u Njemačkoj, što ih čini zanimljivim primjerima u kontekstu procesa koji sve snažnije zahvaća naselja širom Europe. U Hrvatskoj se problem depopulacije donedavno vezivao prvenstveno za otoke, planinska naselja, te ratom opustošena područja. No posljednji val iseljavanja nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju prati sve češće medijsko tematiziranje depopulacije malih i srednje velikih gradova u kontinentalnoj Hrvatskoj koji po demografskoj strukturi sve više podsjećaju na istočnu Njemačku.

Na svom vrhuncu sredinom osamdesetih godina, grad Schwedt imao je oko 55.000 stanovnika prosječne starosti 27 godina, a danas ima oko 30.000 stanovnika prosječna starosti 53 godine. No unatoč katastrofalnoj migracijskoj bilanci tokom devedesetih, posljednjih godina iseljavanje iz grada na Odri se značajno usporilo. U posljednjih pet godina broj stanovnika pada tek oko jedan posto godišnje, što s obzirom na ranije trendove predstavlja ohrabrujuće brojke.

Značajno smanjenje trenda depopulacije Schwedta ostvareno je prije svega aktivnim mjerama gradske, pokrajinske i državne stambene politike. Pored provođenja mjera programa temeljite sanacije infrastrukture i stambenih zgrada, uprava malenog grada na Odri počela je još koncem devedesetih godina među prvima u Njemačkoj s rušenjem stambenih naselja na periferiji.

Prijedlog planskog rušenja tisuća zgrada širom istočne Njemačke pojavio se još sredinom devedesetih godina i mnogima zazvučao kao suluda i neprovediva ideja. No koncem 2000. godine komisija njemačkog saveznog parlamenta procijenila je da je milijun stanova u novim saveznim pokrajinama prazno što je iznosilo oko 13 posto ukupnog stambenog fonda u istočnoj Njemačkoj. Parlamentarna komisija preporučila je da se u slijedećih deset godina 30-40 posto praznih stanova povuče s tržišta. U prijevodu to je značilo kombinaciju mjera rušenja i revitalizacije po uzoru na Schwedt.

Činjenica da velikim dijelom stambenog fonda u Schwedtu upravljaju samo dvije firme, te da se više od polovice stanova u gradu nalazi u vlasništvu gradskog komunalnog poduzeća zasigurno je olakšala pionirsko provođenje radikalnih mjera stambene politike upravo u tom gradu. Koncept rušenja viška kvadrata u međuvremenu primjenjuju gradske uprave širom Brandenburga i Njemačke. U razdoblju između 2002. i 2009. godine kroz program pod nazivom Stadtumbau Ost uloženo je 2,5 milijardi eura u rušenje, odnosno sanaciju zgrada u istočnoj Njemačkoj s ciljem povećanja atraktivnosti gradova, te stabilizacije tržišta nekretnina.

 

Najintenzivnija faza rušenja praznih zgrada u Schwedtu bila je između 2002. i 2006. godine kada je stambeni fond smanjen za oko 4.000 stanova. Stanarima polupraznih zgrada predviđenih za rušenje ponuđeno je preseljenje u renovirane stanove bliže središtu grada. Od 11.000 stanova izgrađenih u Schwedtu između 1960. i 1990. godine, do 2010. godine srušeno ih je oko 6.000. Prostor na kojem su stajale tipske stambene zgrade od spojenih betonskih blokova nakon rušenja je očišćen i pošumljen. Istovremeno, sanirane zgrade bliže centru opremljene su balkonima, rampama za kolica i dizalima kako bi život preostalih stanovnika u Schwedtu bio jednostavniji i ugodniji.

S ukupnim stambenim fondom smanjenim za jednu trećinu u odnosu na 1990. godinu, gradska uprava Schwedta danas se može pohvaliti stabiliziranim tržištem nekretnina. Prema popisu stanovništva 2011. godine, svega 3,6 posto stanova u gradu na Odri bili su prazni. U međuvremenu naglasak nije na rušenju, već prije svega na podizanju kvalitete stanovanja. No unatoč svemu, broj stanovnika će vjerojatno i dalje blago padati. Prema prognozama nastalim prije prošlogodišnjeg izbjegličkog vala, Schwedt bi 2030. godine trebao imati 25.000 stanovnika. Sukladno navedenoj prognozi, gradska uprava je do 2020. godine planirala smanjivanje stambenog fonda za još 1400 stanova.

Sredinom 2015. godine u pokrajini Brandenburg koja danas ima oko dva i pol milijuna stanovnika bilo je oko 39.000 praznih stanova. Prema demografskim projekcijama iz prošle godine, stanovništvo pokrajine bi se do 2030. godine trebalo smanjiti na 2,36 milijuna stanovnika unatoč rastu gradova u neposrednoj okolici Berlina. No zbog izbjegličke krize, mnogo toga se unazad posljednjih godinu dana u Brandenburgu i Njemačkoj značajno promijenilo i pitanje je u kojoj mjeri su navedene projekcije i planovi i dalje relevantni.

Veliki izbjeglički val u drugoj polovici 2015. godine zaustavio je rušenje zgrada u Brandenburgu, a novac za rušenje je preusmjeren u sanaciju stanova kako bi se u njima smjestile izbjeglice. Tijekom 2015. godine u Brandenburgu je smješteno 28.000 tražitelja azila, dok bi tijekom 2016. u pokrajini smještaj trebalo pronaći još 19.000 ljudi. Mišljenja o repopulaciji regije kroz smještaj izbjeglica su podijeljena i izazivaju žestoke rasprave. Dok jedni u mladim migrantima iz azijskih i afričkih zemalja vide šansu, drugi u njima vide prijetnju, te bi radije prihvatili zamiranje gradova nego promjenu socijalne strukture kroz udomljavanje izbjeglica i tražitelja azila.

Posted in Analize, Izdvojeno, Teme.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *