INTERVJU Ekološki ekonomist Giacomo D’Alisa: Rast nije nužno dobar. Nekontrolirano iscrpljujemo resurse. Bogati postaju bogatiji, siromašni siromašniji, a priroda će nas opasno opomenuti

Giacomo D’Alisa je ekološki ekonomist i politički ekolog, postdoktorant pri Centru za društvene studije Sveučilišta u portugalskoj Coimbri i suosnivač udruge “Research and Degrowth Barcelona”. Tijekom ove jeseni i zime djelovat će kao Senior Research Fellow na zagrebačkom Institutu za političku ekologiju (IPE). Sudionik je pokreta odrasta, inicijative koja interdisciplinarno tumači potrebu za smanjenjem rasta u društvu.

Giacomo u svom akademskom radu koristi kritički pristup temeljen na ekološkoj ekonomiji, političkoj teoriji i političkoj ekologiji. Istražuje promjene u obrascima društvenog metabolizma i okolišne nepravde koje te promjene nužno prate. Njegov trenutni istraživački projekt zove se “Postajanje”. Cilj je, kaže, povezati tri okvira – institucionalnu analizu, političku ekologiju i digitalne studije – kako bi bolje objasnio bujanje zajedničkih dobara diljem Europe.

Giacomo je ujedno jedan od urednika priručnika “Odrast: pojmovnik za novu eru”, koji je preveden na deset jezika. Tijekom svog zagrebačkog fellowshipa radit će na temi o konceptualnoj vezi odrasta i države.

Zašto odrast? Godine 2008. ekonomisti i znanstvenici sreli su se u Parizu. Tema je bila zaustavljanje ekonomskog rasta zbog ekološke izdržljivosti i društvene jednakosti. To zaustavljanje ekonomskog rasta kod nas je prevedeno kao odrast; tada se žešće formirao istoimeni pokret. Pokret odrast tumači kako i zašto moramo pripaziti s ekonomskim rastom. Pojednostavljeno rečeno, ekonomski može biti koristan, ali ne po svaku cijenu, smatraju. Dvije godine kasnije, 2010., slična se konferencija održala u Barceloni. Otada, Giacomo D’Alisa, aktivno djeluje. Ubrzo je organizirao konferenciju u kanadskom Vancouveru i diljem svijeta održao brojna predavanja. Ekonomisti koji zastupaju tradicionalna načela razvoja, zainteresirana javnost i novinari pitali su zašto je potreban odrast. Zašto zaustavljati rast koji osim što je prirodan, prijeko je i potreban, pogotovo zemljama u razvoju.

 

Za početak, što odrast točno poručuje?
Pokret odrast u središte stavlja problematiku nepotrebnog konzumerizma koji nastaje na krilima ekonomskog rasta, rasta broja stanovnika i iskorištavanje resursa bez kojih ne možemo živjeti. Problematični su izljevi nafte u oceane, zagađene rijeke, prevelika koncentracija ugljikovog dioksida u atmosferi. Posljedice su velike i gledamo ih svaki dan: globalno zagrijavanje, veliki klimatski poremećaji, topljenje leda, poplave, uragani. Ekonomski rast kakakv danas imamo vodi do povećane potrošnje energije i materijala. Primjerice, tvrdilo se da će računala uvelike umanjiti proizvodnju papira. To se nije dogodilo. Danas koristimo šest puta više papira nego što smo to činili 1960. godine. Računala su ubrzala ekonomski rast. Iako je to donijelo prednosti određenim sektorima društva, rast je zahtijevao više potrošnje, ekološku devastaciju i društvenu nejednakost.

 

Jesu li obnovljivi izvori energije rješenje?
Kako bi se postigla ekološka ravnoteža i društvena pravda, moramo poštivati granice prirode. Čak i solarne ploče i vjetrenjače zahtijevaju materijale i energiju, skupocjene minerale, bakar, čelik, silikon … Ne vadimo bakar ili silicij sunčevom energijom, mi ih vadimo ugljikovodicima. Danas 15 posto vrlo bogatih ljudi na Zemlji troši oko 85 posto resursa. U međuvremenu, raste ukupno stanovništvo na Zemlji, a države očekuju da će njihova gospodarstva rasti za tri do četiri posto godišnje. Ako samo zamislimo te stope rasta do 2050. godine, svijet će imati 9 milijardi ljudi. Da bi svijet od 9 milijardi stanovnika imao društvenu pravdu i bolji životni standard i da bi se napajao obnovljivom energijom, trebali bismo imati 30 puta više resursa nego što danas konzumiramo. Hajdemo biti pravedni i postaviti mudro pitanje: Je li to moguće? Nadalje, energetski sustavi – vjetrenjače, solarni sustavi, brane – imaju fiksan rok trajanja, pa čak i da izgradimo dovoljno obnovljivih izvora energije za napajanje svijeta od 9 milijardi ljudi, ta bi infrastruktura trebala biti izgrađena ponovo i zauvijek biti održiva. Međutim, u prirodi, želja je jedno, kapacitet drugo. Moramo početi od Zemljinog kapaciteta i dizajnirati život prema tom kapacitetu. Ključna politika bilo kojeg ekološko-energetskog plana mora biti očuvanje, kao jedino rješenje koje ne zahtijeva materijalni rast. Očuvanje mora započeti s bogatim državama. Ako bogati potrošači smanje potrošnju energije za polovicu koliko danas troše – što je moguće jer troše puno energije – onda bi ostatak svijeta mogao udvostručiti potrošnju energije. U tom omjeru snaga još uvijek možemo smanjiti ukupnu potrošnju energije na Zemlji. No, ako nastavljamo napajati rasipnu, potrošačku kulturu Zapada, izgrađenu na fosilnim gorivima, susrećemo se s nekim neugodnim zakonima fizike, termodinamike i ekologije.

 

Možemo li se osloniti na znanstvena otkrića i inovacije?
Kroz povijest, ljudi su ostvarili učinkovitost zahvaljujući industrijalizaciji, ali istovremeno nisu smanjili potrošnju. Kad društvo postigne učinkovitost s određenim resursom, taj resurs postaje jeftiniji i mi počnemo koristiti više. A trebali bismo manje. Taj fenomen u ekonomiji je poznat kao “povratni učinak”. Učinkovitost bi mogla smanjiti potrošnju, međutim, čovječanstvo ima loše rezultate u tome. Povećanje učinkovitosti povećava profit, smanjuje troškove potrošača, ali nimalo ne spašava resurse.

 

Ipak, ljudi doživljavaju rast kao prirodnu želju?
Da, rast nije prirodno zlo. Međutim, rast nije uvijek nužno dobar i može postati destruktivan čak i u prirodi. Kada naše stanice ne prestanu s rastom, imamo rak, ako naša tijela ne prestanu rasti, to je pretilost. Uspješne vrste rastu sve dok ne nadvladaju svoj stanišni kapacitet. Tijekom povijesti, određena dominantna društva rasla su sve dok nisu iscrpili svoja staništa. Suvremeni zagovornici smanjenja rasta nisu protiv društvene raznolikosti ili inovacija. Trend smanjenja rasta jednostavno upozorava društvo o povijesnoj vezi između gospodarskog rasta i uništavanja ekosustava.

 

Zašto je to tako?
Stope rasta prirode i dalje su male u usporedbi s ljudskim gospodarstvima. Države pokušavaju podići svoja gospodarstva za 3-4 posto godišnje. Gledano od 1750. godine, svakih 20 godina ljudska potrošnja se udvostručuje. Istovremeno, priroda nas ne prati. Ona ima svoje zakonitosti. U posljednjih 500 milijuna godina, Zemljina biomasa udvostručuje se tek svakih 50 milijuna godina, dakle, punih dva milijuna puta sporije od ljudskog gospodarstva i rasta potrošnje kod ljudi. Rast je prirodan, ali ni blizu stopi koju bankari i neoklasični ekonomisti žele. Rast nije linearan, on ima svoje momente kolapsa. Naš rast je dostigao granice staništa već mnogo puta, negdje prije 500 do 200 milijuna godina. Mnoge su se vrste razvile, pa su pale, oporavila se i ponovno srušile. Rast se zaustavlja u prirodi, on se poništava. I to je jedino prirodno. Raznolikost nije jednosmjerna progresija. Nešto raste, urušava se i oporavlja na temelju ekoloških kapaciteta i uvjeta. Danas ljudsko širenje smanjuje biološku raznolikost Zemlje. Ljudi zauzimaju i utječu na staništa, zamjenjuju i uništavaju vrste. Ljudska ekspanzija iscrpljuje ekosustave, opasno ispitujući granice prirode.

 

Jesu li problemi počeli s industrijalizacijom? Ili se nalaze u pohlepi čovjeka?
Industrijski rast smanjio je kulturnu raznolikost i raznolikost vrsta. Kada društvo raste, one se neizbježno suočava s problemima vezanim za stanišne kapacitete. Kako bi riješili ove probleme, razvijaju se nove tehnologije, ali ta rješenja stvaraju nove probleme (navodnjavanje uzrokuje salinizaciju, nuklearna energija uzrokuje leukemiju). Razvijena društva na kraju doživljavaju “smanjenje povrata” svojih inovacija. Rast nije rješenje za društvo, ne u prevelikoj mjeri. Umjesto toga, rješenje je smanjena potrošnja i povratak na temeljna pravila ekologije. Budući da ljudski utjecaj sada ugrožava ravnotežu globalnog ekosustava, ne znamo hoće li ljudska složenost nastaviti rasti. Zagovornici odrasta, odnosno, smanjenja rasta sugeriraju da je najbolja strategija za osiguranje maksimalne ljudske raznolikosti stabilizacija ljudske potrošnje i širenja. Pojam smanjenja rasta nema namjeru uništiti ljudsko društvo, već, naprotiv, sačuvati ga.

 

Je li dio odgovora u recikliranju?
Moramo razumjeti troškove prirode i ograničenja u pogledu recikliranja. Ljudska gospodarstva trebaju pokušati pristupiti stopostotnom recikliranju, ali treba imati na umu i da recikliranje zahtijeva energiju i materijale. U prirodi, recikliranje je trošak života. Zakoni energetske transformacije uče nas da ne postoji stopostotno recikliranje.

 

Ipak, nije li napadanje rasta kontraproduktivno jer ljudi očekuju i žele rast?
U jesen, kada lišće pada i zrak postaje hladan, nismo pesimisti ako kažemo da dolazi zima. Tako i tu. Kad je nada iluzorna, proces je promašen. Odrast ne napada rast, koji ima svoje odgovarajuće mjesto u prirodi. Odrast kao pokret propitkuje prednosti ekonomskog rasta koji apsolutno ignorira troškove. Bogate države i nacije obično zanemaruju troškove rasta. Problem prebacuju siromašnim narodima i prirodi: šalju svoje smeće u siromašne zemlje, bacaju toksični otpad u more, iskorištavaju radnike kako bi im proizvod bio jeftin i uništavaju prirodu crpeći rudne resurse. Naravno, ljudi se odupiru ideji ograničenja potrošnje. Instinkti za rast su dio prirodne evolucije, ali oni imaju i svoju cijenu. Postaju kontraproduktivni. Kada pojedina vrsta dostigne granice staništa, instinkti za rast i širenje postaju prepreka.

 

Nisu li ekosustavi uništeni i u siromašnim državama?
Nažalost, jesu, ali obično zato što su ih bogate države opljačkale i eksploatirale. Industrijska ekspanzija bogatih država glavni je uzrok globalnog ekološkog uništenja. Mnoge su kulture bile održive tisućama godina i mogle su izdržati još tisuće, sve dok ih nisu kolonizirale industrijske nacije, koje su preuzele njihove resurse, uvele robove, vodile ratove. Afrika nije ekološki iscrpljena i siromašna jer su Afrikanci previše konzumirali; iscrpljena je i siromašna jer su je Europa i Sjeverna Amerika pljačkale kako bi potaknule svoj gospodarski rast. Potom su se Kina, Japan i druge industrijalizirane zemlje pridružile pljački siromašnih zemalja.

 

Rodom ste iz Napulja, bavili ste se i velikim problemom tamošnjeg smeća?
Točno. U tu je složenu temu bila uključena mafija, političari, odvjetnici, njemački poduzetnici i poduzetnici sa sjevera Italije. Pravilno zbrinjavanje smeća i toksičnog otpada je skupo, oni su znali izmiješati opasne metale i obično smeće, staviti u kamion koji su angažirali na crno i koji ima rupu. Tijekom vožnje, velik dio bi iscurio u zemlju. Jednako sumnjivo u našem su kraju zbrinjavali opasne kemikalije. Govorili su nam da spaljuju majice koje se nisu uspjele prodati. Da, gorjele su majice, međutim, one su bile natopljene opasnim kemikalijama za koje određene korporacije nisu htjele platiti pravilno zbrinjavanje. Riješili su to na crnom tržištu, daleko od svoje kuće, a blizu naših kuća. Napulj i okolica tim su se pitanjima bavili 15 godina, od 1994. do 2009. godine. Bila je to zemlja vatre, svako malo nešto je gorjelo. Palili su i nuklearni otpad. Konačno je 2014. godine izbio veliki prosvjed na ulicama Napulja. Ljudi su se okupili jer su uvidjeli da im stradava zdravlje. Nešto nije u redu. Vlast im je rekla da imaju sve te karcionome jer puše i piju. Bio je tamo i jedan stariji čovjek, poluobrazovani pastir, kojem su uginula čitava stada ovaca. Javno sam postavio pitanje: da li su i ovce pušile i pile?

 

Borac ste za okolišnu i klimatsku pravdu. Kakva je situacija?
Problema je puno. Globalni atlas okolišne pravde trenutno mapira dvije tisuće okolišnih konflikata širom svijeta. To je mapa, online platforma, koja donosi detaljne podatke o globalnim ekološkim problemima. Može se pretraživati po tipu robe, tvrtki, zemlji ili konfliktu. Pokazuje globalni presjek sukoba oko nuklearne energije, otpada, zagađenja vode ili pak pokazuje mjesta gdje lokalne zajednice trpe. Atlas, nažalost, ukazuje na to da se ekološki konflikti povećavaju u cijelom svijetu, a potiču ih materijalni zahtjevi bogatijeg dijela populacije. Najpogođeniji su siromašni.

 

Umjesto smanjenja rasta, možemo li se fokusirati na održivi razvoj?
Da naši društveni, politički i ekonomski stručnjaci razumiju ekosustave i održivi razvoj, mogli bismo izbjeći mnoge probleme. Bojim se da dovoljno ne razumiju. Smanjenje rasta je važan koncept kojeg društvo treba i to naš pokret zastupa. Problem našeg društva nije u tome da su ove ideje previše složene ili pogrešne, nego su one neugodne za bogate i moćne. Svatko želi više. Milijunaši žele biti milijarderi. Što više pojedinac zgrabi, manje je za ostale. S druge strane, naučimo li dijeliti i živjeti skromno, naši se ekosustavi mogu oporaviti. Najbolji način da siromašne nacije izbjegnu dublje siromaštvo jest da zaštite svoje ekosustave od pljačke. Pokret odrast zagovara bogatije živote s manje materijalnih stvari. Naši ekonomski napori trebali bi se usredotočiti na pružanje osnovnih potreba svima u ljudskoj obitelji, a ne bogaćenju nekolicine, dok drugi gladuju. Osim osnovnih potreba, sreća ne dolazi od konzumerizma. To svi, na koncu, znaju. Sreća dolazi od prijatelja, obitelji, zajednice, kreativnosti, slobodnog vremena, ljubavi, druženja i vremena provedenog u prirodi. Te stvari mogu rasti bez puno materijala. To može biti najvažniji javni dijalog ovog stoljeća. I bolje da ovo shvatimo, jer nas priroda može opasno opomenuti.

 

Trebamo li se bojati privatizacije javnih dobara?
Oba procesa, privatizacija i zagađenjem imaju velike utjecaje i velike posljedice po društvenu zajednicu. Dozvolimo li to, dobivamo sljedeće: manjina uživa u profitu, većina plaća troškove, i to one najveće troškove – ugrožavanje ekosustava i nezdrav okoliš.

 

Jeste li optimist, ima li pozitivnih pomaka?
Ima. U Parizu je trenutno više od dvije stotine urbanih vrtova, velik broj ljudi koristi javni prijevoz, javnost je upoznata s time koliko je važno dobro upravljanje javnim resusrsima i svijest se mijenja nabolje. Volim reći da sam pesimist u razumu, ali optimist u srcu.

 

Što ćete prezentirati u Zagrebu?
U Zagrebu ćemo 13. prosinca održati veliki event na temu odnosa države i odrasta.

Posted in Aktualnosti, Izdvojeno, Teme.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.